TBF: jučer Danas sutra

Davno su prošli moji srednjoškolski dani, ali dobro se sjećam školske fasade na kojoj bi nas svakog ponedjeljka dočekao novi grafit. Ma kakav grafit – za grafite se pretpostavlja određena doza vještine i mašte, ovo su bile popularne sintagme, vicevi ili stihovi ispisani u brzini. Već istog poslijepodneva grafit bi bio prebojan, a Sizif s limenkom spreja strpio bi se do sljedećeg vikenda da opet gurne taj kamen i našvrlja nešto novo. U sjećanju mi ipak sasvim jasno stoje tanka slova i natpis koji me oduševio malo više nego svi prethodni: Svi Hrvatine, a svaki skače k’o klokan čin čuje Cecu il’ neki hit turbo folka. Tinejdžerici kakva sam bila, te su riječi bile poput mantre i znaka da ipak nisam luda što ne znam stihove koji se često pjevuše za vrijeme malog odmora.

Otad je prošlo cijelo jedno desetljeće, a sinoć sam, pod krošnjama stabala na bedemu Cornaro, shvatila da u meni još uvijek postoji ta šesnaestogodišnjakinja i da su ti stihovi i dalje jednako jaki, iako su prebojani vjerojatno stotinama puta. The Beat Fleet održao promociju novog albuma Danas sutra i oduševio splitsku publiku koja se zgurala na bedem da bi poslušala novi zvuk, ali i prisjetila se nekih starih ritmova i stihova.

Priznajem, bila sam pomalo skeptična kada sam prvi put čula najavu koncerta. Možda je TBF dosadio Splićanima? Možda će ljudi, dišpetoži kakvi jesu, preskočiti ovu svirku, ne želeći riskirati s nekim nepoznatim pjesmama? Možda će stvarno prostor bedema biti poluprazan? Ipak, već prvi pogled na prostor oko kipa Grgura Ninskog izbrisao je sve moje sumnje. Ljudi su veselo pričali u grupicama, s bedema se čula neka dobra glazba i nedjelja navečer više nije izgledala tako dosadno.

Koncert je započeo petnaestak minuta nakon najavljenog vremena i vidno odlično raspoložena šestorka nije prestala nizati pjesme sljedeća dva sata. Mladen Badovinac Mlađo na trenutke je djelovao kao presretno dijete prepuno energije, dok su Saša Antić i Luka Barbić, smješteni s njegove lijeve, odnosno desne strane, pružili odličan balans Mlađinoj energiji u zajedničkim izvedbama. Koncert je započeo naslovnom pjesmom novog albuma, nastavio se prisjećanjem stihova Eseja i nakon toga svirka je nastavila u finom omjeru već poznatih hitova i novih, uvjetno rečeno manje poznatih, brojeva. Naime, ako je suditi po publici koja je bila sve samo ne tiha, stihovi pjesama s novog albuma već su dobro poznati vjernim obožavateljima.

Teško je iz scjelokupnog nastupa izdvojiti samo jedan segment jer, osim zarazne energije i odličnih izvedbi, kvaliteta zvuka i vizualni efekt koji je pružila izvrsna rasvjeta stvorili su oazu u kojoj su se prisutni, a bilo je tu i djece i ljudi u zrelijoj životnoj dobi, mogli osjećati dovoljno slobodnima da bez sustezanja plešu i pjevaju zajedno s Mlađom, Sašom i Lukom. Bend je izveo svih jedanaest pjesama s novog albuma i još jednom pokazao vještinu u stihoklepstvu i igranju (neki bi rekli ruganju, iako je ta imenica možda preteška za njihove novije stvari) s ljudima, situacijama i idejama kojima smo svakodnevno okruženi. U mnoštvu motiva, titulu jednog od najsimpatičnijih refrena odnijela je pjesma Krist čija bi melodija i ateista i vjernika prevarila pa bi zaplesali, bez obzira što mislili o Kristu koji voli grad Split, zapalit i mlit, a u slobodno vrijeme vodu pretvara u Plavac.

Koncert je završen nizom starih dobrih hitova (Odjeb je lansiran, Genije, Smak svita), a isti oni Splićani zbog kojih sam bila skeptična izvukli su bend na bis. Nakon posljednje pjesme zrakom su se raširili zvuci That's amore Deana Martina i ispratili i publiku i izvođače u noć.