Roman s mudima

Majka Rusija. Velika debela majka. Golema. Zemlja koja ukida vremenske zone da bi samu sebe mogla lakše kontrolirati. Domovina vodke, šubare i gulaga. Upraviteljica ventilom europskog dotoka plina. Kontroverzna, konzervativna, religiozna, radikalna, čvrsta majka Rusija. Ruska mafija, ruski tajkuni, ruska vlada. Ruski tenk. Rusija. Zemlja vrele ljubavi i hladnih poljubaca. Napoleonov kamen spoticanja. Transsibirska željeznica. Ruski stereotipi iz predrasuda.

Na stranu sve. Rusija, majka koja je rodila Gogolja, Dostojevskoga, Puškina, Tolstoja i našem vremenu podarila još jednog Tolstoja, nju, kćer, Tatjanu Tolstoj (Lenjingrad 1951.), ženu koja ravnopravno stoji uza sva prethodna imena, a u što se sa zakašnjenjem od desetak godina, sada napokon može uvjeriti i hrvatski čitatelj, jer onaj osjećaj koji vas obuzme nakon prvog čitanja npr. Karamazova, onaj koji vas istodobno vuče da čitate iznova, ali i koji vam ne da povjerovati u literarnu nadmoć bića koje je to djelo stvorilo, baš taj osjećaj ponovno je tu, ona poznata ruska književna veličina utkana je između korica s pravom hvaljenog romana Kis, potpuno opravdano proglašenog novim ruskim klasikom, a njegova autorica, iako sigurno nije ni malo lako upustiti se u književne vode s teretom takvog prezimena, s ponosom može pisati posvete, pisati - Tolstoj.

Kis je roman sa stilom, djelo s mozgom, ali i s mudima. Trebalo je hrabrosti za napisati ovakvo djelo, ali očito i vremena (Tatjana Tolstoj duže je pisala ovaj roman - 16 godina - nego li smo mi čekali njegovu hrvatsku inačicu). Baš kao namjerno, kao da ga je pisao netko od onih dalekih veličina (Prijašnjih - rekla bi Tolstojeva u Kisu), onih pisaca što su stvarali kad zrak nije bio toliko onečišćen informacijama, a vrijeme je protjecalo nekako blaže, polakše, kao da ga je pisala s tom prijašnjom, snažnom usredotočenošću. Kao da je namjerno, prateći neprestano što se događa oko nje, u Rusiji i svijetu, pustila da vrijeme oblikuje likove, oblikuje čitave stranice.

"Nema vrijeme ništa s tim", uzvraća mi Tolstojeva, "vrijeme dođe i ode, a ljudi su jedni te isti, druga lica (leđa, rep), a iznutra isti, ako ne vjeruješ, pročitaj Kis još jedanput". I hoću, kažem joj, ali i vjerujem.

Možda mi se Tatjana Tolstoj ne bi baš tako obratila, rekla bi ona to ljepše, kao u Kisu, stihom ("No, nije li svijet jednak / Stoljećima, i danas, i vazda") ali to je srž svega, to je bit, to je Kis.

Život poslije praska

Radnju romana autorica smješta u postapokaliptično društvo sedmerobrežuljkastoga grada Fjodor Kuzmičska- "…a prije toga, veli mati, zvao se Ivan Porfiričsk, a još prije Sergej Sergejičsk, a prije mu je ime bilo Južna Skladišta, a skroz prije - Moskva." Prije i poslije o kojima je riječ vremenski nisu specificirani, ono što ih dijeli (spaja) jest Prasak koji je izmijenio svijet, uništio kulturu i naslijeđe, ali i same ljude (oni su fizički unakaženi i duhovno isprani mutanti). Kako je riječ o izmijenjenoj civilizaciji i njenom oruđu, Tolstojeva (završila filologiju na Lenjingradskom sveučilištu) je vješto uvela prikladne riječi (označitelje) koje kao kakvi rudimentarni organi iskaču po tekstu, pri tom još više približavajući životne okolnosti u koje je smjestila likove (velika pohvala Igoru Buljanu na sjajnom prijevodu u kojem je zadržao svu domišljatost, tankoćutnost, duhovitost i apokaliptičnu ljepotu originalnog rukopisa ovog novog svjetskog klasika). Razdoblje u kojem je roman Kis nastajao (1986.-2000.) vremenski je interval u kojem se mijenja politička karta svijeta, režimi i svjetonazori, padaju zidovi, a i sama godina svršetka pisanja romana (dvijetisućita) svojevrsna je apokaliptična simbolika (uz mnoštvo malih apokalipsi širom svijeta, tu je i ona Nostradamusova, velika apokalipsa, smak svijeta, proročanski najavljen za tu okruglu brojku). Ništa manje apokaliptično nije ni ovo doba u kojem mi imamo priliku čitati Kis (stigao nam je u pravo vrijeme) - padaju vlastodršci, ljuljaju se politički i društveni svjetonazori, cijeli dosadašnji način života postaje upitan, njegova održivost slaba (pruža se šansa za novi početak, ili ćemo pustiti da ovo bude samo još jedan kraj, pad…). Svijet o kojem piše je upravo onaj koji Tolstojeva i promatra, u kojemu živimo - mi smo i oni prije i oni poslije praska, mi smo likovi romana Kis, zakamuflirani u stanovnike Fjodor Kuzmičska (Moskve, Zagreba, Splita, svejedno), prekriveni feredžom apokalipse, mi smo Kis.

Kroz svijet prostakluka, primitivizma, nagonske niskosti, bestidnosti, nekulture, bezosjećajnosti i nasilja (zvuči poznato?), autorica nas provodi u tijelu mladića Benedikta, državnog službenika pisara (tj. prepisivača), sina kojeg je jedna od Prijašnjih dobila s jednim od ljudi (jednim od sadašnjih- poslijeprašnih). Malobrojni Prijašnji (malobrojni, ali dugovječni, ne umiru, osim nesretnim slučajem, to je njihova Posljedica, mutacija nakon Praska, dok ljudi, poslijerođeni, s druge strane, imaju izrasline, kandže, rep, krijeste,…) pamte sve što je Prasak izbrisao i pokušavaju prikupiti što više krhotina prošlog vremena, dok ljudi, sadašnji, žive u trenutku, čekajući Ukaz (naredbu, nalog, pojašnjenje) vrhovnog vođe (murze) koji će im reći što da čine i kako da se ponašaju ("Ne, ne treba misliti." Kaže u jednom trenutku Benedikt, jer zna da je uporaba svoje glave samovolja, a za to dolazi kazna.).

Ljudi Fjodor Kuzmičska jedu miševe (kuhane, pečene, na juhu, …), piju hrđovaču (puše, prave tintu od nje), slade se črvima i gljivurdama, šmrču močvarušu, igraju se gušenja (jastuk nekome na glavu i guši) i skokometa (ugasi svjetla pa se baci sa stola na nekoga/nešto). Žive kao da im je netko rukom odnio sve, kao da je rekao "zaboravite što je bilo i krenite iz početka", ali ga oni nisu čuli. No ljudska glupost i težnja za podčinjavanjem drugih, za vlašću, ono je što preživljava prasak za praskom, ono je što se ne da izbrisati, ono je što se zadržalo i u niskosti grada Fjodor Kuzmičska (preživjelo kao virus) pa tako i Benedikt upada u zamku i što im biva bliži, to im postaje sličniji, čini što i oni, govori što i oni, misli što i oni, postaje onaj kojega se do jučer najviše bojao i koga je prezirao. Ide za onima koji imaju isti cilj, ali ne uviđa da k istom cilju idu iz potpuno različitih pobuda.

Ili je uistinu ljudskom biću težnja za vlašću urođena, od početka, od životinje, kao nagon za disanjem i kad kritiziramo one kojima smo podčinjeni valja se upitati što priželjkujemo, može biti potpuno istu stvar koju oni nama čine, da ih podčinimo, ili da ih drugi podčine sebi. Možda onaj koji vlada uistinu nije ni svjestan da čini nešto pogrešno (ili loše), već se stvarno trudi do kraja i daje sve od sebe i uvjeren je da čini dobro (i najbolje) i to je istina, ali on to vladajući čini i vjeruje u skladu s onim što su ga naučili oni koje je svrgnuo i oni bliži, koji će ga svrgnuti, naučili su ga da je to dobro, to se treba tako činiti, tako se vlada. Gotovo kao da bi se mogao napisati priručnik Kako pravilno vladati i Kako pravilno biti podčinjen.

Možda - kaže u jednom trenutku Tatjana Tolstoj ustima jednog od Prijašnjih- "veli, za tisuću-dvije godina napokon stupite na civilizirani put razvoja, vrag vas odnio, možda svjetlo spoznaje rasprši duboku tamu vašeg neznanja, o narode neumoljivi, i melem prosvijećenosti prelije vaše zaostale običaje, postupke i navike. Žudim, veli, ponajprije za duhovnom RENISANSOM, jer bez nje će se svaki plod tehničke civilizacije pretvoriti u vašim žuljevitim ručicama u ubojiti bumerang."

Jednom davno Sergej Jesenjin budio je svojim pjesmama ruskog seljaka, nudio ga znanjem, spoznajom, a na kraju se svladan i razočaran od tog istog naroda oprostio krvlju svoga zapešća ispisanim posljednjim stihovima i omčom oko vrata. Tolstojeva čini drugo, ruši čitav (svoj) njihov svijet, pokazuje im ga ogoljena i daje čovjeku drugu šansu, da krene ispočetka, da se uzdigne iz pepela i velik i snažan krene naprijed, vođen likom, djelom i riječima oživljene vojske ruskih pjesnika (Bloka, Puškina, Vološina,…) koju kroz sarkazam, humor i parodiju Kisa sukobljava s trivijalnošću, nasiljem, praznovjerjem arhaične i arhajske gluposti mutiranog, novodobnog ljudstva.

Reklamno-šopingocentarska konjousredotočenost današnjeg neoliberalnog, ravnodušnog društva ("Ne mogu šutjeti!" - piše Tolstojeva - "Umjetnost strada! Nema goreg neprijatelja od ravnodušnosti! Zbog prešutne suglasnosti ravnodušnih baš se i događaju sva zlodjela.") jednako je odmaknuta od svoje kulture, naslijeđa, svog blaga i temelja postojanja i jednako neučinkovito, poput likova Kisa, odabire bitno iz poplave neprobavljivog info-pseudo-moraš/ovo/imati/čuti/znati znanja kojim smo obasuti odasvud i koje upijamo kao plin neophodan za življenje, samo je današnji čovjek malo bolje odjeven od likova Kisa.

Zato jedan od Prijašnjih Benediktu, koji do posljednjeg trenutka traga za knjigom u kojoj piše kako živjeti, poručuje "Azbuku uči! Azbuku!", kao da mu govori - zaboravio si sinko ono bitno, vrati se na temelje, kreni iz početka, samo na dobrim temeljima može(š) se graditi.

Kis je roman koji (nam) se ruga, ali i koji nas uči, roman u kojem se ponovno izmišlja kotač, u kojem ljudi zakapaju knjige da se ne otruju, u kojem se sjedi i radi u Radnoj izbi i za to od murzi dobiva značke (plaću) - na jednom prozoru jedan murza isplaćuje, na drugom prozoru drugi murza uzima (porez) - što je zgodna kritika neučinkovitosti državne uprave i viška (nekontroliranog broja) (ne)zaposlenih u javnoj službi, sve je to Kis, roman tolike popularnosti da je svoju sljedeću knjigu autorica nazvala Nije Kis. Tatjana Tolstoj, nakladništvo Pelago i Igor Buljan svoje su učinili, slijedeći (pravi) potez nadležnih za tu stvar je da naši učenici, srednjoškolci ovaj ruski i svjetski suvremeni klasik dobiju na uvid.

Kraljevstvo za konja! Tolstoja za Tolstoja! Anu Karenjinu za Kis!

Kis, Tatjana Tolstoj (Pelago, travanj 2010., s ruskog preveo Igor Buljan)