Tajna prašnjave police

 Rene Étiemble, nadahnuti profesor, književnik, poliglot te istaknuti borac protiv eurocentrizma i zagovornik otvaranja prema svim svjetskim kulturama, uređivao je 60-ih godina minulog stoljeća zanimljivu Gallimardovu biblioteku Upoznavanje istoka u kojoj se čitateljima pružao uvid u klasična i suvremena djela iz Indije, Japana, Kine i Vijetnama. François Mauriac tada ga je napadao da je veličanje egzotike koju provodi unutar francuske kulture još samo jedan vid njegove uporne želje za kontriranjem, ali kada pogledamo kakve je sve vrijedne tekstove Étiemble približavao i znalački napisanim predgovorima uvodio u kulturne tokove, ova primjedba onda jednostavno otpada kao suhi list. Jedna od ljepših strana francuske kulture i jest ta da ovakvi ekscentrični i strastveni intelektualci uvijek nekako uspiju pronaći svoje mjesto u njoj obogaćujući je novim spoznajnim pritocima. Rene Étiemble htio se približavati, a ne pripadati. Kratko i jasno izrekao je svoje viđenje grupiranja: ''Čim si unutra, počinje zasljepljivanje''. Bio je i ostao vjeran zaljubljenik u kinesku kulturu, pa je još kao siromašan student odlučio naučiti jezik i čitati omiljene pisce i filozofe u originalu. Na našim mu je terenima krajem 60-ih beogradska biblioteka Zodijak izdala zbirku eseja naslovljenu Poznajemo li Kinu?, a iz Vitoševićeva predgovora izdvojio sam i ovih nekoliko podataka o autoru.

Ispred sebe imam knjigu Chen Foua Priče o životu koji izmiče, kraće djelo o jednom obiteljskom prevratu, izdano u već spomenutoj Gallimardovoj biblioteci pod Étiemblovom uređivačkom palicom. Revolucija Chena Foua i njegove supruge Yun bila je u tome što su se poželjeli voljeti izvan proširene obitelji, a kod nas Slavena to bi se dalo usporediti s prvim korakom u razbijanju zadruge, kao neka kineska inačica rasturanja obitelji Đuke Begovića, samo iz drukčijih i ljepših motiva. Inače, kinesko 18.stoljeće nije pružilo samo ovaj usamljen glas individualne slobode. Na primjer, pjesnikinja Yuan Mei već se tada zalagala za emancipaciju i veća prava žena. Chen i Yun bore se protiv okoštalih rituala i to ih, naravno, zbližava jer znamo da nema snažnije bliskosti među srodnima od one kad nalete na zajedničkog neprijatelja. Poželim li biti ironičan, a ta me se žudnja rijetko dočepa, onda mogu čak reći da dvoje ljudi pred raspadom možete toga liberati tako da im postanete ni manje ni više nego neprijatelj. Govorite im da to njihovo ništa ne valja, da će im sve otići kvragu i pratite im reakciju. Ali ova priča koju sam čitao ipak nema sretan kraj: Yun umire i na samrtnoj postelji savjetuje Chena da pronađe neku drugu i snađe se najbolje što može. On joj uzvraća knjigom sjećanja. Priznat ćete, puno ljepše nego da poput jednog bivšeg radnika isto tako bivšeg kombinata iz mog kvarta na grobu kaže za pokojnu ženu kako je dobro da ju je đava više odnia.

Evo kako Chen Fou opisuje njihovo zajedničko buđenje i kontrira malo preko stoljeća Bergmanovim prizorima: Poželjeh je dulje gledati dok leži u krevetu, imao sam samo riječi hvale za njen osjećaj dužnosti i odlučio sam se početi ustajati u isto vrijeme kad i ona. Tako smo neprestano bili jedno uz drugo kao prst i nokat i nikad se nismo odvajali poput tijela i njegove sjene, a naša je povezanost postala takva da ju riječima ne bih mogao opisati.

Podnaslov ovog djela glasi Sjećanja siromašnog učenjaka i vjerno opisuje Chenov položaj. Pripadao je srednjem staležu, nije posjedovao bogatstvo niti utjecajne veze u mandarinskim krugovima, vjerojatno nije položio ni onaj čuveni državni ispit za činovnike, ali je unatoč svemu upornim radom stekao široku kulturu i zavidnu pismenost. Bavio se i slikarstvom, izgubio neke novce u trgovini alkoholom a najduže se, poput vlastitog oca, zadržao na radnom mjestu tajnika. Interesantna je sudbina Chenova rukopisa koji je stajao skoro pedeset godina na prašnjavoj stalaži nekog knjižara. Kad ga je učenjak Yang Yin Chuan otkrio 1849. i upitao vlasnika knjižare tko je autor rukopisa, ovaj nije imao blage veze. Chenovo ime ipak se nekako otkrilo nakon Chuenove opsežne potrage, pa je knjiga napokon tiskana u Hong Kongu 1877. godine, a odatle je krenula i u bijeli svijet. Zanimljivo. Da je samo jedna zima u životu onog anonimnog knjižara bila oštrija i da se odlučio na to da nepoznati rukopis gurne kao potpalu, danas se sigurno ne bi znalo za šarmantnu priču o Chenu i Yun.