Swing, swing, swing

Swing, swing, swing, swing, everybody start to swing, la dee da, ho, ho, ho... Nadam se da mi nećete zamjeriti što sam malo izmijenila riječi refrena pjesme Sing, sing, sing Louisa Prime iz 1936. godine, ali to je zato jer ovog puta slušamo - swing.

Swing u doba krize

Priča o eri swinga (1930. – 1945.) započinje nakon razdoblja depresije, odnosno velike krize (1929. – 1933.). Tada je popularnost jazza na vrhuncu. U emisiji Let's dance NBC-eva radija puštale su se izvrsne skladbe Xaviera Cugata, Kela Murraya i Bennyja Goodmana. Potonji, jedan od najvećih jazz instrumentalista u povijesti jazza i prvi veliki bijeli jazz glazbenik koji je imao svoj big band, publiku je osobito privlačio te je njegov odlazak na turneju u kolovozu 1935. označio početak novog mladenačkog ludila na nacionalnoj razini.

Goodmanov prvi veliki uspjeh bio je koncert u dvorani Palomar u Los Angelesu, što je bilo simbolično rađanje swing ere i dominacije velikih orkestara u jazzu. Nakon toga swingu su se vrata širom otvorila te je nekoliko big bandova pošlo njegovim stopama: Glenn Miller's Orchestra spajao je elemente popa s dotjeranom formulom velikog orkestra ostvarivši nekoliko hitova sa skladbama Little brown jug, In the mood, Pennsylvania 6-5000; orkestar Williama Counta Basiea bio je jedan od najpopularnijih swing sastava. 1937. snimio je svoje prve hitove Jumpin' at the woodside, One o'clock jump.

Velikani swinga

Po jednom američkom časopisu za kulturu drugi najvažniji umjetnik 20. stoljeća je Duke Ellington, čiji je orkestar postojao gotovo pedeset godina i stekao veliki ugled zbog specifičnosti zvuka: poštovao je osobnost i talent svakog glazbenika te su iz tog razloga Ellingtonove obrade bile izvrsne: It don't mean a thing if it ain't got that swing, Caravan, Diminuendo and crescendo in blue.
Swing je dosegao svoj vrhunac kad je u siječnju 1938. Benny Goodman, kralj swinga, sa svojim big bandom u kojem su bili i bijelci i afroamerički glazbenici, održao koncert u Carnegie Hallu u New Yorku kao prvi jazz glazbenik koji je svirao u toj dvorani. Snimljen za buduća pokoljenja, uključivao je klasičnu instrumentalnu verziju već spomenute skladbe Sing, sing, sing.

Kontra prohibiciji

Navedeni velikani bili su glazbeno obrazovani i nisu startali kao jazz glazbenici. Pripadali su srednjoj klasi koja se tada zanimala za afroameričku umjetnost kao stvar opće kulture što je bilo dobro za jazz. Nicali su noćni klubovi za bijelce, ali uređeni u afroameričkom stilu s nazivima koji podsjećaju na jug (Cotton club, Kentucky club). Tematika im je bila šarolika: od crnačke glazbe do pića i seksa, a sve kontra prohibiciji. Nakon ukidanja iste, draž zabranjenog voća se gubi, ali je swing bio sve popularniji, a njegovi izvođači sve veće zvijezde.

Big bandovi su imali 10 – 20 članova ili više okupljenih u tri sekcije: saksofoni, limeni puhači (trublje i tromboni) te ritam sekcija (klavir, udaraljke, gitara, kontrabas). Ritam je bio bogatiji, zvuk šuškav i snažan, a ono što je najviše očaralo publiku bila je kombinacija vatrenih solaža i dobro usklađeno sviranje ansambla u zaraznom 4/4 taktu.

Bebop protiv swinga

Ulaskom SAD-a u Drugi svjetski rat 1941. swing era počinje gubiti svoj zamah. Mnogi glazbenici prijavili su se u vojnu službu, a štrajk njihovog sindikata (1942.-1944.) zaustavio je snimanje i dokumentiranje razvoja nove glazbe. Do kraja rata pojava bebopa, novog jazz stila, ozbiljno je ugrozila popularnost swinga; većina orkestara se raspala do 1946. Iako oni neće nestati, nikad više neće imati slavu i slušanost kao pred rat. Swing era kao kulturna sila očito je bila gotova.

Nakon rata, bio je popularan tzv. swing malih orkestara koji je iznjedrila 52. ulica u New Yorku, prepuna novootvorenih jazz klubova. Mali prostori uvjetuju tiši zvuk i manji broj solista, a vodeći glazbenici ovog pravca su saksofonisti Lester Young, Coleman Hawkins i Ben Webster te trubač Roy Eldridge.

Od Elle Fitzgerald do Parova Stelara 

50-ih i 60-ih godina oživio je nadograđeni oblik swinga u kojem su glavnu ulogu igrali pjevači: Dean Martin, Bobby Darin, Matt Monro, Judy Garland, Ella Fitzgerald. Usprkos tome što ubrzo nestaje zboga naleta rocka, mnogi su zadržali swing bazu i opstali za vrijeme rock'n'roll ere. Neki od njih su veliki Frank Sinatra i Nat King Cole.

Prisutne su i razne fuzije swinga. Na čelu western swinga bili su Jimmie Rodgers, Moon Mullican, Bob Wills i Willie Nelson, a gipsy swing predvodili su Jean Django Reinhardt i Stephano Grappelli.

Veliki hitmejkeri rock'n'rolla često su u svoj repertoar stavljali swing standarde: pjesma Are you lonesome tonight Elvisa Presleya je stara swing pjesma, a To make love sweeter for you Jerryja Lee Lewisa nova pjesma u starom ruhu. Tu je još i Fats Domino sa svojim hitom My blue heaven.

U 70-ima i 80-ima vladala je nostalgija za big bendovima: zvijezde swinga 40-ih Harry James i Dick Haymes rade turneju, a u zadnja dva desetljeća prošlog stoljeća swing se združio s rockabillyjem, skaom i rockom oživljavajući i sam ples swing: Teddy Riley, Lavay Smith, Brian Setzer, Big bad voodoo daddy.

2001. godine Robbie Williams izdao je studijski album sa swing obradama Swing when you're winning, a 2013. Swing both ways koji spaja swing i pop. 2006. još jedna zvijezda oživljava duh prošlih nota: Christina Aguilera je u Back to basics pomiješala jazz, blues i swing.

Najmodernije verzije swinga uključuju hip hop i house tehnike: electroswing je većinom popularan u Europi, a izvode ga Caravan Palace i Parov Stelar. Jedan takav hit imali smo prije pet godina: We no speak americano australskog dvojca Yolanda be cool koji u originalu Renata Carosonea zvuči kao Tu vuo fa l'americano.