Svemiri među nama
Moju tugu nikada nisi uspio pobijediti. Neko vrijeme sam te izbjegavala. Svaki put kada bih pokušala biti sretna bez tebe, ti bi ušetao u moj život i sve bi opet počelo. Jedno iz drugoga oduvijek smo izvlačili ono najgore.
Tiho je. Samo ti, ja, i svemiri koji nas dijele. Ležim pored tebe, a ti nisi tu. Čitam romane iz tvojih očiju. Svaki put kad odem, mislim da se više nikada neću vratiti. Svaki put kad sam tu, mislim da nikada neću otići. Kažeš mi da me voliš. Ja se pravim da ti vjerujem. Ne uzvraćam ti istom mjerom. Ne volim se razbacivati riječima. Pogotovo onima koje tako lako kliznu preko tvojih usana. Poput običnog pozdrava, zareza u razgovoru. Riječi mi zvuče šuplje. Teško je biti onaj koji voli više.
Uspravljam se. Uzimam cigarete. Ližem jednu od vrha do dna, i nespretno je palim. Uspijeva mi tek iz trećeg pokušaja. Mrziš kad pušim. A ja mrzim tvoju ravnodušnost. Nastojimo se sjetiti riječi koje još nismo potrošili. Ne pitaš me za njega, a ja te ne pitam za nju. Odavno si mi prestao govoriti da ćeš se razvesti. Ionako ti nisam vjerovala. Jednom si mi priznao da si se oženio njome jer ti je to bilo jednostavnije. S tobom je uvijek sve komplicirano, rekao si mi. Šutjela sam. Moju tugu nikada nisi uspio pobijediti. Neko vrijeme sam te izbjegavala. Svaki put kada bih pokušala biti sretna bez tebe, ti bi ušetao u moj život i sve bi opet počelo. Jedno iz drugoga oduvijek smo izvlačili ono najgore.
Ustajem, i umatam se u plahtu. Kao novorođenče. Ili mrtvac. Prohladni zrak struji po mojoj vreloj koži. Stresem se.
Okrećem se prema tebi. Nestrpljiv si. Tipkaš po mobitelu i gledaš koliko je sati. Tjeskoban si zbog poziva na koje nisi odgovorio. Gledam te zapanjeno. Kao da prvi put vidim mađioničarski trik na danjem svjetlu. Sve pomoćne niti i praznine sada su izašle na vidjelo. Čarolija iluzije srušila se, i shvaćam da se radi o običnoj obmani. Danas sam hrabra, i sama sebi priznajem sve ono što nisam smjela toliko godina. U taj zatvor sama sam se zatočila, i bacila ključ. Tada se to činilo ispravnim. Danas više nisam tako sigurna.
Dozvolila sam da se moj hram sruši: da mladenačka ljubav postane nešto prljavo. Sramotno. Poput crvene mrlje na bijeloj plahti. Više ne mogu lagati samu sebe, i opravdati se ljubavlju. Nakon deset godina, ponestaje mi izlika. Zasićena sam, kao čaj s previše limuna. Previše se gorčine nakupilo u meni. Ni suze mi ne mogu donijeti olakšanje. Zapele su negdje u mom grlu. Umjesto tekućine, pretvorile su se u čvrste blokove leda, i ne znam kako ih opet pokrenuti. Samo stoje tu i muče me. Osjećam se stara tisuću godina i teška barem tonu. Kada bih barem mogla zamijeniti dio sebe nečim laganim. Poput perja, ili oblaka. Kada bih se mogla malo razrijediti. Ali teško sidro neumoljivo me vuče prema dnu.
Gledaš i ti mene, ali me ne vidiš. Barem ne ono bitno. Ne vidiš da se u meni nešto prelomilo, i da više nema nazad. Žao mi te je. Otplovila sam negdje gdje me ti više ne možeš slijediti. Pružaš mi ruku. Vraćam se u krevet, pomirljivo. Snažan osjećaj kraja pulsira mojim tijelom. Poput nadolazećeg plimnog vala. Hvata me panika. Osjećaš da sam napeta. Masiraš mi vrat. I protiv moje volje, tijelo mi reagira na poznati dodir. Mišići mi se polako opuštaju.
Oči su mi crvene. Pitaš me što mi je, a ja odmahujem glavom. I ovaj put riječi su me iznevjerile. Ne mogu disati. Preplavila me nelagoda. Vrpoljim se kako bi mi bilo barem malo lakše. Ali ne postaje. Čvrsto se držim svega onoga što nikada nismo imali. Kao bolesnika kojeg aparatima održavaju na životu. Iluzija naše ukradene sreće ograničena je vijeka. Ja ću se uvijek previše vezati, a ti ćeš željeti pobjeći. Uvijek iste svađe. Kao po koreografiji crnohumornog božanstva. Gramofonska ploča koja uvijek zaškripi na istoj noti.
Kroz prizmu tvojih očiju gledam svoju prošlost. Sada znam da nisam tebe tražila svih ovih godina. Tražila sam samu sebe. Nisam te vidjela ovakvog kakav si sad, s prvim sjedima u kosi i borama oko očiju, već onakvog kakav si bio onda, kada nas svijet još nije stigao iskvariti. Vidjela sam i samu sebe, onakvu kakva sam bila prije svih tih godina. Mladu, zaljubljenu i idealističnu. Gladnu za cijelim svijetom. Veo je podignut. Misterij riješen. Opet ustajem. Ovaj put, ne dopuštam ti da me slatkim lažima nagovoriš da ostanem. Znam da znaš, ali ne usuđuješ se pitati. U tišini se oblačim. Oklijevam pred vratima. Vraćam se, i ljubim te u obraz. Opraštam se.
Po prvi put u deset godina, ne osvrćem se da ti mahnem pri odlasku. Znam da si kraj prozora. Čekaš. Osjećam tvoj pogled na potiljku. Ne smijem se okrenuti. Ne smijem pogledati unatrag. Okrenem li se, morat ću se vratiti.
Zvuk mojih potpetica odzvanja pločnikom.
Sara Kopeczky rođena je 1992. godine. Studira engleski i talijanski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Splitu. Piše kratke priče, koje su dosad objavljivane na internetskim portalima i u zbornicima, među kojima je i trinaesta istrakonska zbirka. U uredništvu je The Split Minda, književnog časopisa Filozofskog fakulteta u Splitu. U slobodno vrijeme čita sve knjige koje joj dođu pod ruku, i iščekuje dan kada će i sama napisati nešto slično.