Sve je priča
Ubrzo je otkrio da i sam može davati imena: životinjama, ljudima, bojama, osjećajima, svemu onome što se drugi nikada ne bi usudili imenovati. Imena su se pretvarala u rečenice, rečenice u priče, priče u sudbine.
- Gospodine Alhambra! Do... Dobili ste Nagradu!!!
Kričavi glas moje tajnice. Nasmiješim se, kimnem glavom i zamolim je da izađe. Više nisam sam. Došlo je vrijeme da podijelim sebe s drugima, zadnja latica je pala – govor u povodu primanja Nagrade. Zatvaram oči i prisjećam se.
Kako sam počeo pisati?
Jednog dana uplakanom osmogodišnjem dječaku, plavom od modrica, majka daje šarenu knjižicu. Pod prstima osjeća klizavu površinu korica. Otvara knjigu, zapahne ga miris starog, požutjelog papira. Na prvoj stranici gledaju se dječak omotan samo pamučnom tkaninom i tigar, ne drukčiji od onog kojeg je prošlog ljeta vidio u zološkom vrtu. Samo što je ovaj strašan, vatrenih očiju, razjapljenih čeljusti – divlji bengalski tigar.
Tog dana osjetio je kako ga je nešto ščepalo. Nikad ga više nije pustilo. Nikad više tigar nije bio samo tigar, bio je Shere Khan, Kralj Životinja, Bengalski Dragulj, strah neprospavanih noći. Sve je imalo svoje ime. Ubrzo je otkrio da i sam može davati imena: životinjama, ljudima, bojama, osjećajima, svemu onome što se drugi nikada ne bi usudili imenovati. Imena su se pretvarala u rečenice, rečenice u priče, priče u sudbine. Veliki kritičar Jose Zargoza diže u nebesa prvoobjavljenu zbirku priča dvadesetogodišnjeg Andresa Alhambre. Pisanje od onda više nije bila ugodna šetnja krajolicima njegove mašte već divlja vožnja, nasilno kidanje onih dijelova sebe i drugih, dovoljno privlačnih za ukuse masa.
Pisanje kao zanat nije pisanje. To više nisu priče, samo su zlatne na površini, a u sebi su trule, trule od ambicije, želje da se udovolji drugima, bijega od samog sebe.
Onaj tko pričajući želi pobjeći od sebe jednom će shvatiti da je to nemoguće, da nas same priče, pa i one loše, uvijek vraćaju sebi. To je neumoljiv zakon, kao sila gravitacije. Ostavi sve. Goste koji te nestrpljivo očekuju, žena čije te oči žele, strahu od neuspjeha. Vrati se priči. Rastvori nju, rastvori sebe. Ponudi joj svoje meso i krv. Piši priču. Ona je jedina koja može razumijeti. Ona je ti. Ti si priča.
Otvaram oči. Križam nedovršenu prvu rečenicu: Jednog dana, uplakanom osmogodišnjem...
Neću napisati govor. Napisat ću priču.
Luca Kozina rođena je 1990., više čita nego što piše, ali se nada da će jednom pisati jednako koliko i čita.