Strateška trapula

I evo opet bizaran zakon u državi slučajnosti od vlade svemiraca. Naglašavam svemiraca, jer nemam drugog objašnjenja kako se neka nominalno ljevičarska stranka transformira u skupinu fanatika nafilovanih paradigmom neoliberalizma nego kroz teoriju vanzemaljske otmice. Ali zaista, sve indikacije poznate iz filmova su tu; prvo su bili u konfuziji, bunilu, pa su počistili one koji su davali otpor, pa su počeli sa suludim ponašanjem da bi na kraju iscrpili sve prirodne resurse na majčici Zemlji.

Šalu na stranu, ali aktualna vlada zaista nastavlja dalje s destruktivnom neoliberalnom paradigmom, što je stvarno ironično uzimajući u obzir da se deklariraju kao ljevičarska stranka, te me stvarno postaje strah njihovih sljedećih poteza. Možda njihovo djelovanje stvarno nema neku negativnu pozadinu, možda stvarno imaju htjenje za napretkom, ali onda je ovo što rade izvrstan primjer onog što se događa kada pomiješaš htjenje i neznanje.

Ne mogu ne primijetiti sličan stavove Vlade kod donošenja prijedloga Zakona o strateškim investicijama i pobornika prijedloga Izmjena i dopuna prostornog plana SD županije. Kod obje skupine je osnovni koncept prilika čini lopova i neselektivno, na bianco davanje vrlo vrijednih prostora Republike Hrvatske. Floskule tipa to je za javni interes, zaposlit će se mnogo ljudi, to nam treba za gospodarski razvoj još se mogu probaviti kada dolaze od pojedinaca na lokalnoj razini, al' kad čuješ te šuplje, populističko-demagoške izjave iz usta ministara, postaneš zabrinut.

Činjenica je da broj nezaposlenih kontinuirano raste i gospodarski krah je neminovan s ovakvim načinom funkcioniranja države, društva, gospodarstva te ovakvim načinom planiranja razvojnih strategija i vrednovanja hrvatskih resursa (ljudskih i materijalnih). Tu stvarnost i izglednu crnu budućnost nikako ne može zaustaviti stihijska rasprodaja nacionalnih dobara i vrlo vrijednih područja, već u najbolju ruku može poslužiti kao kratkoročna kozmetička intervencija sa snažnim negativnim reperkusijama na budućnost. Iako je spominjanje održivog razvoja za naše političare nekakva naučena, šablonizirana dosjetka s apstraktnim značenje, upravo je ovo što se događa i pokušava provući vrlo brutalno napadanje i uništavanje tog koncepta. Izjavu ministra gospodarstva (koji je ujedno kumovao još jednom moćnom zakonu, onom o legalizaciji, ali kao ministar graditeljstva) da ne može spavati zbog 370 000 nezaposlenih i da se kontroverzni zakon o strateškim ulaganjima baš zbog toga mora provući želim prihvatiti kao suptilnu pošalicu, jer bi inače to bilo jedno bezobrazno vrijeđanje inteligencije građana Hrvatske.

Zanimljiva je količina otpora prema donošenju ovog zakona koja me nekako ugodno iznenadila, ali određena doza skepse ipak postoji – mnogo je tu aktera koji su se našli na suprotnoj strani samo zbog sukoba u svjetonazorima, povrijeđenog ega ili kategoričke nesnošljivosti prema aktualnoj vlasti. No ipak je simpatično vidjeti tko se ovog puta našao na istoj strani, bez obzira na motive.

Gledajući Vladin položaj u vremenu i prostoru, shvaćam da su državu naslijedili u osiromašenom (tj. opljačkanom) stanju, da svjetska kriza već godinama pustoši tržišta mnogo jača od našeg, da su veće i bogatije države također u jako lošem stanju, ali svejedno moram citirati Clint Eastwooda - Čovjek mora znati svoja ograničenja. To je možda rečenica koja je potrebna kao elementarna doza samokritike svim Hvatima, a posebno onima na (državnim) upravljačkim pozicijama. Nitko nije silio ni premijera ni ministre da dođu na vlast, a kad su se već bacili u kašetu brokava zvanu vlast, njihova je obveza da rade stvari u interesu naroda Republike Hrvatske. Ako ne znaju ili ne mogu (što je vrlo izgledno), barem neka nađu nekog tko može ili se jednostavno – maknu.

I ne Karamarko, ovo pod tko može se ne odnosi na tebe.