Između krajnosti

Premijera predstave Strašni roditelji održana je 6. veljače u Hrvatskom narodnom kazalištu. U bulevarskom komadu Jeana Cocteaua iz 1938., u režiji Gorana Golovka, Nikša Arčanin, Bruna Bebić, Arijana Čulina, Nikola Ivošević i Anastasija Jankovska utjelovili su petorku povezanu isprepletenim, primjerenim i neprimjerenim, obiteljsko-ljubavnim odnosima. Disfunkcionalna ljubav između majke i sina, neprežaljena veza muškarca i njegove sadašnje svastike, strastvena veza mladića i djevojke, ugašena strast između supružnika i sponzorski odnos djevojke i starijeg oženjenog muškarca uspjeli su stati u ovu jednočinku koju je teško smjestiti u okvire komedije, melodrame, tragedije ili drame. U ovom su se komadu isprepleli elementi tragičnog i komičnog, ozbiljnosti i ruganja, pa i nije za čuđenje što su se u reakcijama publike izmijenjivali smijeh i tišina.

Krevet - dvostruka intima

Svi ovi više ili manje disfunkcionalni odnosi isprepleli su se na jednom predimenzioniranom bijelom bračnom krevetu. Krevet kao mjesto dvostruke intime (smješten u sobi unutar doma osiguravajući nam intimu u već zagarantirano intimnom prostoru omeđenom zidovima i krovom) ovdje je postao pozornica na kojoj se ljubi i vodi ljubav, spava, vrišti, plače u jastuke, svađa i smije, skače od ushita i sreće, ali i umire.

Blaga verzija tragičnog lika

Većina je ovih emocija najočitije prikazana u liku Yvonne (Bruna Bebić) koja je na neki način upletena u sve odnose između likova. Ona je distancirana supruga, posesivna majka, sebična sestra, ali prije svega nesigurna žena koja teatralno vrišti, skače, plače i ljubi vlastitog sina, uplašena da će ga izgubiti zbog mlađe žene. Yvonne je jedina odjevena u žarku crvenu odjeću, ostali likovi se pojavljuju u monokromatskim kombinacijama koje variraju od bijele do crne boje. Ipak, u izvedbi Brune Bebić na trenutke kao da je nedostajalo jačine; njeno vrištanje, plakanje i grčenje u trenucima pred smrt ostavljaju gledatelja pomalo ravnodušnim, a njezin lik postaje tek blaga verzija tragičnog lika žene koju ne možemo ozbiljno shvatiti, sve i da hoćemo.

Dvije krajnosti

Već spomenuti krevet ključna je točka izvrsnog minimalističkog scenografskog rješenja (Ozren Bakotić) – okretanjem kreveta i mijenjanjem njegovog položaja priča prelazi iz jednog prostora u drugi. Osim kreveta, tu su se smjestili i jedan plastični muški torzo i bijele spiralne stepenice. Ipak, scenografija je dobila dodatnu dubinu zahvaljujući dodavanjem metalik i sjajnih elemenata (srebrna boja torza, svilene plahte i jastučnice, srbrna folija kojom je obložen stražnji zid pozornice), a njen pomalo futuristički izgled stavljen je u suprotnost s kostimima (Mladen Radovniković) koji su ostali vjerni razdoblju u kojem se radnja drame odvija i dodali predstavi jednu notu humora. Glazba koja prati likove (Mirko Krstičević je komponirao glazbu na način da je svaki lik portretiran jednim instrumentom) unijela je dozu zaigranosti, dok su se na stražnjem zidu pozornice, prekrivenom aluminijskom folijom, jedva nazirale dvije dobro poznate kazališne maske koje samo potvrđuju dvije krajnosti između kojih se odigravaju situacije na sceni; sve je tu nekako između komedije i tragedije. Ipak, ni tragične ni komične situacije nisu dovoljno snažno potegnule na svoju stranu, pa predstava ostavlja gledatelja u nekom međuprostoru, da promatra odnose na pozornici i pokuša u njima prepoznati nešto iz vlastitog života.

Od normalnog do patološkog

U ispunjenom gledalištu splitskog HNK-a prevladavala je nešto zrelija publika kojoj su se, ako je suditi po smijehu i snažnom pljesku, ipak svidjeli komični trenuci predstave. Nikola Ivošević je, usprkos činjenici da se možda i najmanje pojavljuje na pozornici, najuspješnije ovladao komičnim. Ipak, čini se da su, od svih ironičnih i komičnih detalja, najviše smijeha izazvali odnos između majke i sina, ali i komentari Léonie (Arijana Čulina), neudane žene koja najviše od svega prezire nered. Čulina je publiku nasmijalava od samog početka predstave, ipak, kako se komad primicao kraju, glumica se sve više oslanjala na dobro poznatu artikulaciju i mimiku kao nositelje komike i tako dodatno razdragala publiku. Njoj su se, kao i Bebić, u par navrata potkrale sitne greške u tekstu i izgovoru pojedinih glasova, dok su francuska imena i poštapalica incroyable ponekad nenamjerno zazvučala strano i smiješno kada bi ih glumci izgovarali.

Unatoč zamjerkama, plus koji ovaj komad nosi sa sobom jest upravo prikaz obiteljskih odnosa koji vrlo lako mogu prerasti iz normalnog i zdravog u patološki i posesivni obrazac ponašanja.