Hrvatska bajka
Mladi, ostavljeni tako na vjetrometini svojih neiskorištenih mogućnosti, nisu mogli živjeti u vlastitom dvorcu, već su morali unajmiti sobu u dvorcu svojih roditelja, te odatle tipkati nove molbe na lažne oglase.
Jednom davno, u predivnoj zemlji na brdovitom Balkanu, živio je jedan narod pun paradoksa; u toje predivnoj zemlji djeci se odmalena govorilo da moraju učiti da bi osigurali sebi bolju budućnosti. Zadojena tom formulom, djeca bi poslušala i godinama upijala sve važne i nevažne informacije dok napokon, nakon toliko mukotrpnog ali smislenog odricanja ne bi dobila diplome, simbol vlastitog uspjeha. Osjećaj zadovoljstva bio je neprocjenjiv, sve do trenutka dok nisu pokušali kapitalizirati svoje certifikate. Onda je maćeha pokazala svoje zube; shvatili su da su bili indoktrinirani i da im nitko nije rekao pravu istinu. Nisu mogli unovčiti svoje papirnate dokaze o intelektualnom postignuću bez čarobnog sastojka – ključnih poznanstava. Ostavljeni tako na vjetrometini svojih neiskorištenih mogućnosti, nisu mogli živjeti u vlastitom dvorcu, već su morali unajmiti sobu u dvorcu svojih roditelja, te odatle tipkati nove molbe na lažne oglase.
Bajke obično započinju idilom koju naprasno prekida zla sila utjelovljena u čudovište, vješticu ili maćehu. Stvarnost je pak nešto suptilnija; dok u bajkama postoji oštra granica dobra i zla, u stvarnosti ta granica sadrži više nijansi sive. U realnosti ne žive zle maćehe, vještice i slična nadrealna bića koja žele naštetiti glavnim pozitivnim likovima. Zla maćeha zapravo je sustav koji ne dopušta prinčevima i princezama da se preobraze iz žaba u potpuna ostvarena bića koja ubiru plodove svog rada. Dok je maćeha u bajkama personificirano zlo, u ovom društvu ona je utkana u sustav koji se maćehinski odnosi prema svojoj djeci. Sustav je poput paukove mreže; ako nisi povezan nitima same mreže, ti si izvan igre za opstanak. Ili, druga metafora preobrazbe, put od kukuljice do leptira. Mladi stoga ostaju zatočeni u stadiju kukuljice, i nikad ne ostvare onaj potencijal za koji su od početka namijenjeni. Nikad uistinu ne osjete kako je to biti leptir.
Živimo u društvu prezasićenom tehnologijama, društvu koje nudi šarolike opcije i tarife, ali ne nudi pravu priliku za postizanje ekonomske i samim time, psihološke slobode; u društvu u kojem je teško prerezati pupčanu vrpcu s roditeljima jer je zla maćeha blokirala izlaz i sprečava odseljenje iz gnijezda.
Strano je tijelo upravo ta prisilna, protuprirodna situacija. Koje su posljedice života s roditeljima? To nije obično cimerstvo, to je psihološki uteg, nešto što mlade drži u onom istom stadiju koji su davno trebali prerasti, situacija koja nije rezultat slobodnog izbora, i samim time onemogućava slobodno razvijanje. Pritom treba paziti i shvatiti da u takvoj bajci nisu uteg roditelji - nego situacija u kojoj mladi bez samostalnosti nemaju prilike u potpunosti se formirati kao osobe. Uostalom, život u roditeljskom gnijezdu samo je dio cijele priče o kukuljici koja se možda nikad neće pretvoriti u leptira; ono je samo simptom. U paketu s roditeljskim životom obično dolazi i svežanj odbijenica kao dokaz da za neostvarene prinčeve i princeze nema mjesta na tržištu rada, jedna doza frustracije i kapljica samosažaljenja.
Princ i princeza ostali su tako živjeti sa starim kraljem i kraljicom do kraja života, pitajući se što bi postali da su samo dobili pravu priliku.