Što je raj za mlade znanstvenike?

Iako sam se već nekoliko puta dotakla stanja u hrvatskoj znanosti, tekst Nikice Gilića objavljen 5.12. te niz komentara čitatelja potaknuo me da se ovom temom pozabavim još jednom. Članak pod naslovom Mladi znanstvenici i kriza govori o tome kako znanstveni novaci nakon završenog doktorata u Hrvatskoj neće moći dobiti stalno zaposlenje te kako postoji dobra šansa za još jedan val iseljenja koji bi se zasigurno negativno odrazio na već dovoljno loše stanje. Nažalost, autor očito ne poznaje način na koji trenutno funkcionira svjetska/europska znanost čije principe Hrvatska sve više kopira ne vodeći računa o njihovoj primjenjivosti, ali ni o njihovim dokazano lošim stranama.

U Europi trenutno većina doktoranata ima ugovor na tri godine s mogućnošću produljenja na četiri (što je uglavnom dobra volja šefa), dok u Hrvatskoj znanstveni novaci dobiju šest godina za više-manje istu stvar, dok nastavno opterećenje varira neovisno o državi, ali uvelike o samom šefu. Bitno je također napomenuti da većina doktoranata u inozemstvu nema zapravo plaću, već stipendiju, što znači da im sveučilište ne uplaćuje ništa u mirovinski fond, a gube i brojne beneficije koje se vežu uz državnu blagajnu. Nije ni rijetkost da se doktorante u inozemstvu ne prijavljuje na puno radno vrijeme kako im se ne bi morali isplaćivati zakonski propisani minimumi čime im se ujedno uskraćuje i mogućnost dobitka određenih viza i boljih uvjeta za boravak u stranoj državi (odnos pojedine države prema imigrantima je zbilja posebna tema o kojoj bih mogla napisati knjigu temeljenu na vlastitim iskustvima s austrijskim imigracijskim uredom). Nakon završetka samog doktorata, inozemni znanstvenik dobije diplomu, preporuku i put pod noge jer je poanta znanosti mobilnost te stalni posao može očekivati tek nakon što se već poprilično etablirao u znanstvenim krugovima svog područja interesa. S ovom praksom se htjela stvoriti iznimna protočnost ideja i ljudi kroz određeni institut te eliminirati letargičnost i lijenost (za koju se najčešće proziva znanstvenike u Hrvatskoj), no ono što se dogodilo zbog svjetske krize i hiperprodukcije doktora znanosti jest da trenutno postoji mali broj pozicija, a veliki broj ljudi koji se na iste prijavljuje te se vrlo lako može dogoditi da osoba jednostavno ne može naći posao usprkos vlastitoj kvaliteti. Još jedna od posljedica ovakvog sustava jest izniman stres i nesigurnost koja prati znanstvenike u akademskoj karijeri. Naime, moraju stalno objavljivati jako dobre radove u prestižnim časopisima s inovativnim idejama, moraju nabavljati novce s kojima će sebi financirati taj rad, a ne bi bilo loše ni kada bi predavali studentima nekoliko puta tjedno. Usprkos svom trudu, nakon isteka ugovora će im se znanstveni direktor zahvaliti na doprinosu i poželjeti im sreću u daljnjem radu i nikoga neće zanimati imaju li obitelj koju treba prehraniti ili kredit koji treba otplaćivati. Zahvaljujući ovim normama, stvara se iznimna kompetitivnost među kolegama koja često ispoljava vrlo ružne ljudske osobine te osigurava zbilja negativnu radnu atmosferu.

Zbog svega navedenog mi se čini zbilja nerealnim očekivati da u trenutnoj situaciji svaki novak u Hrvatskoj odmah nakon doktorata postane docent i bude trajno zaposlen jer koliko god zapadni model imao (navedenih) mana, u nekim stvarima ipak i funkcionira te bi se njegovom selektivnom primjenom mogla iskorijeniti pojava profesora koji u zadnjih deset godina nisu objavili apsolutno ništa relevantno, a svejedno uredno primaju plaću. Usprkos takvim pojedincima, želim naglasiti da u Hrvatskoj postoje znanstvenici koji su apsolutno značajni na svjetskoj razini i čiji je rad iznimno kvalitetan te se nadam da će im se kroz reforme obrazovnog i znanstvenog sustava olakšati djelovanje u Hrvatskoj (i na financijskom i administrativnom planu) te da je neće htjeti napustiti - opet.