Stipan Kujundžić: slika, kip, zvuk

Dok mnogi posao i sreću traže u većim gradovima – kako u Hrvatskoj, tako i u inozemstvu – tridesettrogodišnji akademski kipar Stipan Kujundžić napravio je upravo suprotno – napustio je posao u Zagrebu i vratio se u Grubine kraj Imotskoga da bi istražio umjetnost koja ga obuzima još od djetinjstva, a manifestira se u slikarstvu, kiparstvu i izradi glazbenih instrumenata.

Priroda kao pokretač inspiracije

Da bismo upoznali umjetnika (u Stipanovu slučaju definitivno treba upoznati i prirodu koja ga okružuje), proveli smo s njim dan na svježem zraku Imotske krajine, najduže se zadržavši na Crvenom jezeru uz zvukove nekonvencionalnih žičanih instrumenata.
– Volim mjesto u kojem sam rođen i energiju koju poznajem. Kad gledaš jezera u Imotskoj krajini, imaš osjećaj kao da iz središta zemlje izbija ta energija, kao da se veže gornji i donji svijet. Otud mistika u mojim slikama i skulpturama – objašnjava Stipan i dodaje: – Inspiracija me može pogoditi bilo gdje, ali zbog okruženja najviše volim stvarati u Imotskom. Priroda mi je veliki pokretač inspiracije.

Tin Ujević i razbijeni nos

Formalno obrazovanje započeo je u Osnovnoj školi Ujević Krivodol, gdje od ovog ljeta stoji njegova kamena bista Tina Ujevića, o kojem mu je baka pričala kad je bio dječak. – Moj pradjed je imao konobu, i Ujević bi svratio do njega. Proveo bi tu po pola dana, a moja baka bi kao svako znatiželjno dijete prisluškivala razgovore. Ujević je u stihovima zapisao: Tko iskipari moj portret, ja ću mu razbiti nos. Eto, portret sam četiri mjeseca modelirao i pet puta rušio, a četvrti put otpao je komad nosa – priča Stipan i ističe da je, u vrijeme kad je on pohađao školu, na tom mjestu bio kip u bronci koji je u međuvremenu ukraden. – Provodio sam sate ispod tog spomenika dok sam bio u školi... Sad sam za nove generacije ostavio svoj pečat, posvećen velikom geniju – kaže.

Srednja škola i prvi susret s kiparstvom: počelo je od jednog udarca

Srednju školu likovnih umjetnosti upisao je u Splitu, i tu se poptuno oduševio kiparstvom. – Profesor Paško Čule mi je stavio macu i dlijeto u ruke. Tako je počelo, sa jednim udarcem – prisjeća se Stipan. Njegov maturalni rad, za koji je primio i nagradu, bio je reinterpretacija torza Michelangelova roba, kojem je ušao u formu koju je na završecima, umjesto da upotrijebi strogi rez, razigrao.
– Zanat je vrlo važan. Kad sam to savladao, poslije mi je bilo puno lakše razvijati maštu. Nije mi bila sputavana razigranost. Čini mi se da se sada sve manje stavlja naglasak na zanat, svi su nekako ulijenjeni – smatra Stipan.

Vrijeme studija: puno rada a (pre)malo druženja i suradnje među umjetnicima

Nakon srednje škole upisao je kiparstvo na Umjetničkoj akademiji u Splitu, kad je veći je dio dana provodio u klasi. – Bila mi je čast biti na Akademiji. Visio sam tamo danonoćno, radio i izlazio iz okvira zadataka koji su bili zadani – kaže Stipan. U Splitu je na Akademiji, kaže, očekivao puno više – druženje umjetnika, dijelenje informacija ... – Najveća je mana bila ta što su svi bili u svome prostoru. Mislim da bih više napredovao da smo bili svi skupa. Znam koliko mi je puno značilo boraviti u prostoru slikara – to je bila prilika za nadograđivanje i ostvarivanje razmjenom iskustava – ističe on. Prije upisivanja Akademije, Stipan se i sam jedno vrijeme posvetio slikarstvu, no zaključio je da su njegove slike zapravo prije svega preteče skulptura.

Izrada glazbala i istraživanje veze čovjeka s prirodom

Njegova fascinacija glazbom kao sredstvom komunikacije seže još u djetinjstvo – prvo glazbalo s jednom žicom napravio je s dvanaest godina. Na Akademiji je 2004. napravio prve gusle, ali ne u tradicijskom stilu. – Zadržao sam osnove akustike, ali napravio sam kiparski pomak u formi, a između 2004. i 2009. napravio sam par glazbala. Tu počinje moje istraživanje tradicijskih glazbala kroz koja interpretiram šamanski odnos čovjeka prema okolišu – kaže Stipan koji dan danas ne zna akorde, ali ga to ne sprečava da svira na instrumentima koje izrađuje od različitih vrsta drva i jareće kože koju sam obrađuje.

– Prije izrade glazbala pokušavao bih dokučiti kako bi instrument trebao zvučiti i pjevušio bi zvuk glazbala dok bi ga izrađivao. A izrađivao sam ih po principu pokušaja i pogrešaka. I po pet puta bi mijenjao glazbalo. Učio sam putem, a počeo sam sa guslama, preko čela i violine, prema nepoznatim glazbalima – kaže Stipan i dodaje da ga danas najviše obuzima glazba porijeklom iz Mongolije.

Ono što je zajedničko Imotskoj krajini i - Mongoliji

– Uvijek me privlačio Istok – kolijevka civilizacije u kojoj su ljudi opstajali u surovim uvjetima, baš kao i u području Imotske krajine. Oni osluškuju prirodu i prepričavaju je kroz zvukove, a kad rade glazbala, to je cijeli ritual kojim se odaje poštovanje stablu. Jednostavnost je najveća vrlina i oni to uspjevaju održati – ističe Stipan, a od zapadnjačke glazbe izdvaja psihodelični rock ranih Pink Floyda.

Glazbala je ove godine izložio u Dubrovniku u Lazaretima, a prvi su put izloženi u Ljubljani 2013. godine, kada je u projektu sudjelovao i kompozitor Tibor Szirovicz koji je skladao glazbeno djelo za Stipanove instrumente.

Pet godina Preslojavanja

Nakon završetka studija, gdje je diplomirao u klasi prof. Matka Mijića, Stipan je počeo raditi u zagrebačkoj Gliptoteci kao restaurator Meštrovićevih djela, i došao u kontakt s profesorom na Arhitektonskom fakultetu Mariom Beusanom koji se se zanimao za njegov rad i stvaralaštvo. – Ispržio sam mu CD sa svojim radovima, a on je u njima prepoznao zrelost i odlučio mi pomoći. Profesor je vrlo važan faktor u mom umjetničkom razvoju. Zapisivao je moja najranija sjećanja na mladost – ispričao je mene. Sabrao me, zaokružio, postavio i usmjerio. To je renesansni mentor, ne samo meni, nego i svim studnetima koje je vodio. Uspijem napraviti izložbu jer profesor napravi kvalitetan koncept i riješi logistiku – ističe Stipan i dodaje: – Beusan je bio veliki prijatelj s Vladom Gotovcem i rekao mi je da je imao osjećaj da će upoznati novog Imoćanina.

Na njegov poticaj krenuo je s projektom Preslojavanje kojim se bavi proteklih pet godina, a čiji je treći dio, Povratak, nedavno bio izložen u prostoru ULPUH-a u Tkalčićevoj u Zagrebu. Začetak projekta bio je njegov diplomski rad Putnici u vremenu, izložen u Dioklecijanovim podrumima, a samo Preslojavanje bavi se u tri faze – Usisavanje i odlaženje (plave forme); Otvaranje (srebrne forme); Povratak (bijele forme) – transformacijom unutarnjih stanja umjetnika oblikovanog promjenama kroz koje je prolazio.

Povratak u Imotski: i dalje puno rada, ali ne fali i druženja

Kako rad u Gliptoteci i težnja za umjetničkm izražavanjem nisu bili kompatibilni, Stipan je nakon godinu i pol dana rada u Zagrebu dao otkaz. – Nisam imao vremena dok sam bio u Zagrebu.
Povratak u Imotski se morao dogoditi – toliko toga se nagomilalo u meni, morao sam to izraziti – kaže on. U svemu je uvijek imao i veliku podršku u obitelji. Otac Augustin Ago bavi se godinama glazbom, poezijom i slikarstvom, te su surađivali na nekoliko projekata.

Druženje mu je i danas jedan od poticaja na kreativnost – uredio je pred obiteljskom kućom konobu za druženje sa prijateljima i umjetnicima koji mu dolaze u posjet. Sve, od kamenih obloga do drvenih klupica, njegovih je ruku djelo, a pun je planova i za dodatno uređenje okoliša. – Fascinira me to okupljanje ljudi na jednom mjestu, koje vuče korijene još iz davnih vremena. Svemir se spaja u jednu točku oko ognjišta dok se selo okuplja, a poglavar svira gusle i tu nestaju sve brige – kaže Stipan.

Umjetnost se slabo prodaje, ali optimizam ne jenjava

S financijske strane nije uvijek jednostavno – umjetnost se, kaže Stipan, slabo prodaje, ali ne gubi optimizam. – Na posljednjoj izložbi sam prodao jednu skulpturu i posebno sam sretan što je kupac arhitekt, jer su ovi radovi i zamišljeni za otvorene prostore i suvremenu arhitekturu.

Planova za budućnost ne nedostaje; sigurno je svakako da će se nastaviti baviti i glazbalima i kiparstvom, a kamo će ga sve skupa odvesti, pokazat će vrijeme. Sudeći prema načinu na koji govori o Imotskoj krajini i ogromnoj želji da njene ljepote prezentira posjetiteljima, jedno je sigurno – tu će se vraćati po inspiraciju.
Stipanovi radovi u javnom prostoru

Osim biste Tina Ujevića, Stipan ima još tri realizacije u javnom prostoru: Mornarevu žudnju u Vrsaru (kamen, 2004. god.), Morske igre u Bolu na Braču (kamen, 2007. god.), obje nastale u sklopu kiparskih kolonija, te Orsona Wellesa u bronci na splitskoj Brodarici koju je radio u suradnji s Ojom Kodar 2007. godine.

Ovaj je članak nastao uz potporu Agencije za elektroničke medije, putem Javnog natječaja 6/14 Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.