Staromodna priča

1. Raymond

Kad je Raymond ušao u dnevnu sobu, na televiziji je išla repriza starog Hitchcockovog filma „Ptice“. Taj mu je film uvijek bio zastrašujući, iako su sve kritike smatrale „Psiho“ pravim hororom. Plašio ga je pogled na tolike ptice na ekranu, i to ne tamo neke simpatične male vrapce ili elegantne lastavice, ne, ma kakvi, morali su prikupiti tolike vrane, gavrane, što li su već! Ništa mu nije pomagalo riješiti se strave pri pogledu na sve te ptice, na sve to crnilo na ekranu. I iz majčine prepune biblioteke uvijek je uspijevao izabrati baš one knjige koje se bave pticama.

Ugasio je televizor, uputio se prema spavaćoj sobi odvezujući kravatu i skidajući sako. Sve je bacio preko naslona sjedalice ispred toaletnog stola i sjeo odvezivati cipele. Stol je bio prepun Marcijinih parfema i krema, a tu je bila i njena najdraža biserna ogrlica i zaručnički prsten. Sigurno ih je odložila i otišla pod tuš. No, nije čuo šum vode. Skinuo je cipele pa hlače odijela i navukao donji dio trenerke, onda raskopčao i svukao košulju pa navukao pamučnu majicu.

Odvukao se u kuhinju i nalio vodu i kavu u aparat pa pritisnuo dugme. Uzeo je šalicu iz ormarića i naslonio se na elemente pa stao čekati da aparat pripremi njegovo omiljeno piće. Kroz prozor je gledao zadnje zrake sunca kako se povlače i osluškivao zvukove. Ali ništa nije čuo osim šuma aparata do njega. Kako to, pitao se. Pa zar Marcia nije pod tušem? A glazba? Marcia obično pusti nekakvu glazbu dok je u kupaonici. Ni izvana ništa ne čuje. No da, dan je bio lijep, nije bilo ni vjetra. Krenuo je ponovno prema spavaćoj sobi u potrazi za Marciom.

Sve je bilo na istom mjestu kao i maloprije, no vrata kupaonice lagano su zacvilila, pomakla se. „Marcia!“, zazvao je. Provirio je kroz odškrinuta vrata, ali samo mu je mrak uzvratio pogled. No, ovo je već stvarno ludo, „Marcia, gdje si?“.

Njoj nije bilo drago što joj je bio najlošija reklama za napredujuću praksu. Iako prilično mlada, privukla je već dosta klijentele iz rastućeg grada, industrije zabave, napetih gospodarstvenika, nezadovoljnih trofejnih ženica. Nažalost, Raymond se nije mogao riješiti svojih fobija i nije joj služio na čast. Ali nikad mu nije otvoreno predbacivala. I mislila je da se samo ne trudi dovoljno.

Hodao je stanom u potrazi za njom. Sa zidova su ga promatrale fotografije njih dvoje tijekom dugih godina poznanstva i veze, zajedničkog života. Zatim njihove diplome, priznanja, nagrade. Marcia s nekima od njenih poznatijih pacijenata, Raymond sa svojim ortacima i klijentima. Pejzaži, mora i daleke obale, mrtve prirode – bez ptica, molim. Dva portreta – njihovi roditelji. Kad je ponovno došao do ulaznih vrata, prenuo ga je klik aparata za kavu i lagani udarac po vratima. Kroz mutno staklo na njima vidio je obris nepoznate osobe.

Otvorio je vrata. Muškarac u odijelu predstavio se: „Inspektor Marlowe.“ Ne može biti, nije u jednom od onih trilera što ih Marcia i on vole. „Raymond Smith, jeste li to Vi?“ Sad ništa nije ni vidio, osim inspektora ispred sebe, pomicanje njegovih usta, ruke koja pokazuje prema njegovoj vlastitoj dnevnoj sobi i kauču. Ulijeva mu šalicu kave i daje mu je, a onda nalijeva jednu i sebi.

„Gospođica Marcia Jones stanuje ovdje s Vama, zar ne ?“ Živci mu već pucaju, vidi kako mu se trese ruka sa šalicom pa je spušta na stolić, a ruku na koljeno. Osjeća strah kako mu se širi iz želuca kroz sve organe i stanice tijela, prijeti eksplodirati kad god poželi. Crne ptice lete preko neba žarkih boja koje se izmjenjuju bez reda pred njegovim očima. Ruke mu trepere iako su naslonjene na koljena. Kao da se cijeli stan trese. Gleda u inspektora, no on se ne trese, znači ipak još jedan napadaj. Marcia ima pravo – mora se više potruditi. Ali gdje je ona? Što joj se dogodilo?

„Gospođica Jones je u gradskoj bolnici, na hitnom prijemu.“ Raymond polako ustaje, strah mu je eksplodirao u tijelu i sistematski mu pustoši unutrašnjost. Guši ga u grlu. Stolić se pomaknuo, kava je pala na pod. Diže ruku do grla.

„Ima nekoliko posjekotina, izudarana je, ruka joj je zavrnuta.“ Netko je stegnuo čvor do kraja, više mu zrak ne prolazi kroz nosnice, usta su otvorena bez glasa, ruka na grlu, oči ukočeno gledaju u inspektora. Spušta se prvo na koljena, onda bokom pada na tepih između kauča i stolića.

„Ali nijedna ozljeda nije po život opasna. Oporavit će se za par dana, ili sati, minuta zapravo.“
Marcia ulazi u sobu i gleda ih. „Jesi gotov, Marlowe?“.
„Evo baš jesam.“
„Dobro. Ostavi sve kako jest, ja ću još prilagoditi neke sitnice. I, hvala ti, Marlowe.“
„Nema na čemu, doktorice.“

2. Marcia

Pozdravljaju se kratkim rukovanjem i Marlowe odlazi zatvarajući vrata za sobom.

Marcia odnosi njegovu šalicu u kuhinju i pere je. Stavlja je na sušilo. Nije više mogla dozvoliti da je Raymondovi strahovi ograničavaju. Što god bi započela, kad-tad je morala prekinuti zbog nekog od njegovih razloga, razmišlja dok uzima ogrlicu i prsten s toaletnog stola u sobi. Nije smjela odabrati zlato jer je alergičan. Platina, srebro, biseri, akvamarin – bili su neki od dozvoljenih opcija.

Zatvara vrata kupaonice, kupi s poda dječju kockicu koja je ostala od zadnjeg posjeta njene sestre i njenog sinčića, a koja je do maloprije držala vrata pritvorena. Nemojmo, molim te, imati dijete, umrijet ću od nervoze i brige prije nego napuni pola godine. A što je trebala? Zauvijek brinuti samo o Raymondu i njegovim fobijama?

Vratila se u dnevnu sobu i izvukla kasetu iz video rekordera, te pokupila torbicu i jaknu i izašla iz stana. Još je danas popodne ostavila poruku na telefonskoj sekretarici: „Izlazim na piće s curama, ne čekaj me, bog, ljubavi.“

Uputila se elegantnim korakom niz osvijetljenu ulicu do centra grada. Cure će joj povjerovati za kašnjenje kad im pokaže nove salonke i odgovarajuću torbicu. Htjela ih je kupiti još prošli tjedan, ali ne bi bila sigurna, pa je to ipak ostavila za danas. Ući će, probati ih i odmah kupiti, napričati priču o tome kako ih gleda u izlogu već danima. Pa valjda se cura smije počastiti nečim novim, pogotovo kad ima dovoljno novaca za to; a nije ni baš naročito privlačna. Kao što i nije. Samo što dobro pazi na sebe.

Elegantni kostim sivo plave boje sa svijetlom bluzom prikrio je neravnomjernost figure; novac je omogućio dobru frizuru i boju, ali ne i kvalitetu kose. Raymond je zbog svojih strahova igrao na sigurno, pa tako nije izabrao privlačnu djevojku, neku koju će mu prvom prilikom netko preoteti i ostaviti ga samog u tuzi.

Marcia je bila knjiški tip prosječna izgleda. No, bila je dobar stručnjak s napredujućom praksom koja joj je obećavala financijsku sigurnost godinama. Ali ljudi su pričali. Raymond je bio poznat u poslovnom svijetu, a ona ga nije mogla osloboditi njegovih fobija. Malo tko nije poznavao njegove bizarnosti.

Sad će valjda biti jednostavnije. Naravno, ne odmah, morat će sačekati neko vrijeme. Tugovati. No da, morat će i iseliti iz stana. Bio je na Raymondovo ime. Iz nekog razloga. Neće o tome sad razmišljati.

Nastavila je lakim korakom prema trgovini obuće i kožne galanterije.


3. Marlowe
Nakon što je za sobom zatvorio vrata, Marlowe je krenuo nazad u postaju. Nije se zamarao mislima o doktoričinom zaručniku. Znao ga je površno i smatrao ga je pomalo lijenim snobom. Doktorica je vlastitim trudom stvorila i održavala prilično uspješnu praksu, pomagala njegovoj postaji „pro bono“ radom s mladim prijestupnicima, i bila je brižna i ugodna osoba. Njezin zaručnik pak, bio je jedinac iz dobrostojeće obitelji koji je pažnju na sebi već godinama zadržavao dobro osmišljenim fobijama. No dobro, neke su valjda ipak bile istinite. Ali neće o tome razmišljati. Doktoričin plan je uspio i to je gotovo. Bilo pa prošlo.

Pred postajom je sreo kapetana pa su zajedno ušli, a onda otišli svaki do svojeg ureda. Marlowe je usput uzeo i šalicu kave koju je sad odložio na stol, pa sjeo i olabavio kravatu. Okrenuo je sjedalicu prema prozoru i lagano otpijao iz šalice. Pogled mu je kroz mrak klizio po zidovima stražnjeg dvorišta, grafitima i smeću koje se tu skupilo sa svih strana kvarta.

Ali nije to bilo ono što je Marlowe vidio. Vidio je djevojčicu kovrčave kose kako lovi loptu na livadi, kako mu pokazuje petice u svjedodžbi, vidio je mladu djevojku kako se zaljubljuje u mladića iz ulice. A onda mu je lice stegnuo grč, i vidio je kako ih rukom iz automobila doziva smrad od čovjeka, vidio je kako razmjenjuju robu,i poludio je. Bljeskovi boja i scena iz prošlosti izmjenjivali su mu se pred očima. Bez tona. Samo slike.

Kad mu je doktorica rekla: „Marlowe, imam molbu za tebe“, nije uopće zastao promisliti. Mogla je tražiti bilo što. Pristao je. Takve je stvari ionako već godinama radio. Pokucaj na vrata, obrati se ožalošćenoj obitelji ili članu obitelji, prenesi informacije, budi uljudan i sućutan, pomogni koliko možeš. To je i učinio. Doktorica se pobrinula za ostalo, a on će se pobrinuti i da je nitko ne sumnjiči i ne ganja. Da, to će učiniti.

Mrak izvan ureda bio je sve gušći. Slika vesele djevojke i mladića iz ulice opet se pojavila. Bili su bolje. Doktorica ih je poslala odavde, u kliniku u brdima. I kontrolirala ih je. Rješavali su se otrova iz tijela i ružnih misli iz glave. Jednom će ih valjda opet vidjeti onakve kakvi su bili. Uskoro, ili za godinu-dvije, tri, nije ni važno kad. Samo da mu se vrate. Doktorica će mu u tome pomoći.

Draga Jurišić, rođena 1962. godine, profesorica je engleskog i njemačkog, radi kao nastavnica engleskog jezika u osnovnoj školi.