Staklenici izgubljenog vremena

Mali žuti auto kretao se istočno, prema rubu grada, gdje se okoliš polako mijenjao iz uređenog urbanog u prostor obilježen poluzavršenim planovima - potezima izgrađenosti izmiješanima s livadama visoke trave. Slavica je pustila svoju kazetu koju je bila dobila od momka prije puno godina te koju je voljela puštati dok bi se vozila ljeti. Radio u autu morao bi se povremeno opaliti da uhvati bilo kakav signal, pa je kazeta bila bolja opcija. Prozori auta bili su potpuno otvoreni i mogao si se kroz njih zabuljiti u polja kraj kojih je auto prolazio. Tamo negdje kraj visoke točke Žnjana, iznad plaže, Slavica se parkirala i krenula je šljunčanim putem dok sam se ja požurila stići je. Ovaj put htjela mi je pokazati staklenike koje je tamo otkrila. Osim onih u kojima se profesionalno uzgajalo cvijeće, bilo je i dosta onih zapuštenih, koji su isijavali neku čudnu, skoro nerealnu atmosferu nečega što se jednom koristilo, a što je sada priroda polako savladavala. Neki staklenici imali su razbijena stakla i mogli smo ući unutra i vidjeti fascinantne prizore.

To lice Žnjana činilo se potpuno nepomirljivim s onom ludom izgradnjom uz more – prostorom gdje su zgrade bogato opremljene, ali istovremeno u nedostatku bilo kakvih društvenih sadržaja u tolikoj mjeri da su na nekim mjestima umjesto pločnika samo šljunčane površine. Staklenici u poljima poviše činili su se kao neka prapovijesna, pitoma stvorenja koja su čekala da nestanu.

Što kad bi se oni mogli zadržati? I iskoristiti? Imam dvije priče za vas.

Prva priča

1980. godine Jean-Philippe Vassal se, po završetku arhitektonskog fakulteta u Bordeauxu u Francuskoj, vraća u rodnu sjevernu Afriku te idućih par godina radi kao arhitekt u Nigeriji. Vassal počinje učiti kako su lokalni ljudi stoljećima razvijali svoje oblikovanje prostora koje je unatoč teškim uvjetima okoliša u kojem su živjeli (pustinja, jako sunce, velike vrućine), imalo klimu potrebnu za svakodnevni život . Postali su majstori prostora koji nisu bili ni unutarnji ni vanjski, nego nešto između – natkrivene terase u sjeni, otvori na vrhu zidova za strujanje toplog zraka itd. Što ih je više upoznavao, Vassala su ovi prostori sve više fascinirali u svojoj sofisticiranosti i ulozi u svakodnevnom životu ljudi. Imali su neku ljepotu svom omogućavanju suživota ljudi s prirodom u kojoj se nalaze. Kroz njihove kuće prolazi vjetrić, postoji gradacija prostora koja pruža više različitih atmosfera.

Godinama kasnije Vassal i njegova partnerica Anna Lacaton počinju isti princip koristiti u Francuskoj, uključivajući te međuprostore, koji nisu ni vani ni unutra, u svoju arhitekturu. U tu svrhu koriste principe i materijale staklenika. Njihovi takozvani zimski vrtovi služe u stanovanju (a i u prostorima drugih namjena) kao produžeci dnevnih boravaka koji ljeti štite od strmih sunčanih zraka, a zimi čine neku vrstu izolacije, akumulirajući sunčevu toplinu. Osim toga, njihova je estetika posebna – jednostavna, prozračna i lako prilagodljiva svakoj namjeni. Uza sve to, ovi su materijali jeftini zbog toga što su primarno namijenjeni poljoprivredi.

Druga priča

Dvadesetak godina ranije Liz Christy u New Yorku osniva Green Guerillas – gerilsku organizaciju vrtlara. Ovi vrtlari uzimaju zemlju koja nije njihova i na nju zasađuju vrtove koje onda polako preuzimaju stanovnici kvarta. Pikirajući parkirališta, privatne površine koje se ne koriste, koje su derutne i koje nikome ne fale, oni ih zajedničkim korištenjem vraćaju u vlasništvo ljudi grada.
Pokret postaje naglo popularan i tijekom vremena se u gradu stvara više od 700 vrtova. Ljudi koji ih koriste dobivaju od njih vlastitu hranu, zadovoljstvo, mir, ali važnije, počinju se družiti na neki način koji nije dotad postojao u zgradama. Rađaju se prijateljstva na bazi zajedničkog stvaranja. Ovaj fenomen komunalnog vrtlarstva globalno je prisutan. Npr. u Zagrebu, ispred najveće stambene zgrade u Hrvatskoj – tzv. Mamutice, stanovnici su sami počeli koristiti prostor na takav način, stvarajući vrtove koji su imali puno više društvenih uloga nego utilitarnih.

Slavica i ja promatramo žnjanske staklenike i obje mislimo na ove stvari. Slavica poznaje ženu koja živi u stanu u blizini i za koju misli da bi rado išla u neki takav susjedski vrt. Tako bi mogla, i na najtmurniji dan, doći u lokalni staklenik gdje caruje drugo godišnje doba – recimo proljeće. Tamo bi se mogla, skupa s drugim stanovnicima tog kvarta, družiti i tko zna kakve bi događaje i priče zajedno krojili. Ona voli cvijeće, ima ga toliko puno u kući. Nekad kad ti je dosadno ili kad ti ne ide dobro u životu, možeš naći zadovoljstvo u tome da se brineš o nečemu živom. Svima trebaju paralelni svjetovi uz one u kojima žive iz dana u dan. Zemlja je plemenita u svojoj moći stvaranja i zašto onda to ne iskoristiti?

Nadam se da ovo ne zvuči previše New Age zato što mislim da društveni odnosi koji se mogu stvoriti kroz zajednička iskustva ne moraju nužno biti pitomi, već da mogu biti čak revolucionarni. U njima se stvaraju novi odnosi i novi oblici druženja. Ako zajednica zna da može nešto skupa stvoriti, neki oblik društvenog centra u staklenicima, ne osjeća li se ona potaknutom na djelovanje? Livade Žnjana čine se deset puta življe sa svojim pčelama i tko zna kakvim sve bićima, nego one luksuzne zgrade južnije, gdje si na kraju sam sa sobom.