Šta ću učit kad me neće pitat?
Jeftino obmanjivanje kojim prikrivaju kampanjski način rada me jednostavno vrijeđa. Ne mogu se, poput profesorice koja naivno misli da će svojim dobronamjernim savjetima promijeniti nečiju budućnost, ne upitati – gdje su bili do sada?
Nedavno je Hrvatska radiotelevizija provela anketu među hrvatskim učenicima, čiji su rezultati pokazali kako njih 90% ima slabije ocjene nego prošle godine. Razlog tomu je, logično, odluka o ukidanju ocjenjivanja na polugodištu. Dušobrižnici iz Ministarstva opravdano dovode u pitanje relevantnost ovih rezultata, s obzirom na nereprezentativnost uzorka. Međutim, teško je ne povjerovati zdravomu razumu.
Uzorak koji ja imam u glavi, a obuhvaća prijatelje, kolege iz perioda moga školovanja, rodbinu, susjede, kumove i glasne suputnike u autobusu, bliži je broju 210, koliko je ispitanika imala Hrvatska radiotelevizija; nego pola milijuna, koliko ima učenika u Hrvatskoj. Ipak, svjedok sam da su svi ispitanici moga uzorka, bez obzira na inteligenciju, ambicije, životne ciljeve i planove, obiteljsku situaciju te socijalne pritiske, barem jednom u životu izgovorili istu rečenicu - Šta ću učit kad me neće pitat?
Ovo specifično retoričko pitanje ostaje usađeno u našim glavama i u skladu s njim se ponašamo kad nam se god za to pruži prilika. Ne kuhamo samo za sebe ako nam je muž s djecom išao na selo, ne plaćamo račune čim ih dobijemo čak i ako imamo praktičnu priliku za isto, ne spremamo ispite na vrijeme, ne obavljamo redovite sistematske preglede ako smo zdravi, ne ispravljamo ocjene prije nego nam roditelji zabrane izlaske, ulazimo u trgovine netom prije zatvaranja, dajemo gas na žuto svjetlo. Živimo kampanjski svoje živote bez pretjeranoga utjecaja na tuđe iz jednostavnoga razloga - jer to možemo.
Oni to isto mogu, oni to isto i rade, ali razlika između njih i nas je ta što naši životi ovise o njima najmanje četiri godine, a njihovi životi ovise o nama jedan jedini dan ili ako imamo (ne)sreću čitav jedan mjesec uoči toga dana. Taj mjesec uoči promjena na državnoj razini najčešće je usmjeren budućnosti jer smo kolektivno u govnima, za razliku od ovoga lokalnoga gdje se jasno vidi tko sere.
Mjesto u kojemu živim idealne je veličine za promatranje začaranoga kruga u kojemu nas vrte iako vičemo da osjećamo vrtoglavicu i mučninu. Promjene oku mile poput rasvjete oko osnovne škole, saniranja rupa na cesti, izgradnje dječjega igrališta, parkinga i inih svakodnevno potrebnih sadržaja nužno podsjećaju na ispravljanje negativnih ocjena kako bi prešli u viši razred. Svaka promjena je pozitivna, a istodobno izaziva negativan osjećaj. Osim toga, kao i uvijek, bitne stvari poput prireza i komunalnih naknada, očima su nevidljive. Jeftino obmanjivanje kojim prikrivaju kampanjski način rada me jednostavno vrijeđa. Vrlo je jednostavno i logično podijeliti planirane promjene na vremenski period koji je netko pametniji stavio na raspolaganje odredivši da je baš on idealan. Ne mogu se, poput profesorice koja naivno misli da će svojim dobronamjernim savjetima promijeniti nečiju budućnost, ne upitati – gdje su bili do sada?