Neslavni balet o slavnom Verdiju
Iako je zamisao o spajanju isječaka iz biografije jednog od najvažnijih skladatelja druge polovice 19.stoljeća s plesom i njegovim skladbama originalna, realizacija nije pružila koherentnu, uvjerljivu ni zanimljivu glazbeno-scensku priču.
Ljubitelji baleta imali su priliku u sklopu 59. Splitskog ljeta, pogledati premijernu izvedbu baleta Verdi čiji je redatelj, scenarist i koreograf Dinko Bogdanić.
Kako je vidljivo iz naslova, riječ je o baletu posvećenom Giuseppeu Verdiju a prikazuje neke od najvažnijih događaja u životu poznatog talijanskog skladatelja. Cilj djela, međutim, nije bio rekonstruirati Verdijev život nego upoznati publiku s njegovim baletnim kompozicijama. Pri pomisli na Verdijevu glazbu, naime, ljudi se najčešće prisjete njegovih opera. Nasuprot tome, Dinko Bogdanić htio je skrenuti pozornost i na Verdijevu baletnu glazbu koja, prema njegovim riječima, pruža pregršt mogućnosti za koreografiranje. Verdijeva baletna glazba pisana je u sklopu opernih djela. Naime, u Parizu, gdje se i upoznao s tom plesnom formom, trebao je prevesti svoja libreta na francuski te dopisati baletne divertissemente. Budući da su se francuske opere tada sastojale od pet činova koji su uključivali i baletne dijelove, a libreto se pjevao na francuskom jeziku, izmjene su bile nužne da bi se opere mogle izvoditi u pariškoj Operi. Glazbeni predložak za priču o Verdijevu životu nastao je upravo spajajući glazbene dijelove iz skladateljevih opera. U Verdiju se tako mogla čuti glazba iz Traviate, Macbetha, Trubadura, Jérusalema, Les vêpres siciliennes, Otella, Un ballo in maschera, La forza del destino, Don Carlosa i Aide.
Iako je zamisao o spajanju isječaka iz biografije jednog od najvažnijih skladatelja druge polovice 19.stoljeća s plesom i njegovim skladbama originalna, realizacija nije pružila koherentnu, uvjerljivu ni zanimljivu glazbeno-scensku priču. Glazba koja je izrezana i zalijepljena u balet Verdi nema ni kontinuitet ni kompaktnost klasično skladane opere ili baleta koji bi skladatelj upario s libretom ili s dramskim predloškom u jednu smislenu cjelinu. Radnja je vrlo jednostavna, čak bi se moglo reći trivijalna i siromašna. U prvom činu prikazuju se trenuci idile Verdija i njegove druge supruge, zatim njegov dolazak u baletni studio Opére u Parizu te njegovu fascinaciju baletom, što je ujedno okosnica ovog čina. U drugom činu umire mu supruga, što se odražava i na njegovu skladateljsku produktivnost, a plesom i glazbom pokušavaju se prikazati njegova tuga i bijeg u svijet imaginacije gdje ponovno može biti sa svojom voljenom.
Orkestar, pod ravnanjem Harija Zlodre, bio je poprilično neangažiran te povremeno tehnički nespretan. U nekoliko brojeva zamijenjen je i klavinovom. Kada nakon jednog bogatog glazbenog aparata uslijedi instrument koji je tehnički slabija zamjena za klavir, ne treba ni napominjati da je takva promjena uhu manje ugodna.
S obzirom na to da je fabula vrlo jednostavna, očekivalo se da će barem koreografija više intrigirati. Međutim, to nije bio slučaj, što se samo donekle može opravdati činjenicom da je Dinko Bogdanić pokušao prikazati kako se plesalo u Verdijevo vrijeme.