Soul job

Često nam se postavlja pitanje jesmo li pronašli svoju srodnu dušu, a nitko ne pita jesmo li pronašli posao koji nas čini sretnima, soul job? Ako već imamo srodnu dušu, zar isto tako ne bismo trebali imati i soul job? Zašto Platon nikad nije spominjao tu vrstu druge polovice? Jer posao je ono čemu posvećujemo najveći dio dana. Ono što radimo u tolikoj mjeri ujedno nas definira u velikoj mjeri. Postaješ ono što radiš, neizbježno te oblikuje.

Koji je tvoj soul job?

Soul job bi trebao biti onaj posao koji je najviše u harmoniji s nama samima. Kad to što radimo izvlači maksimum od naših mogućnosti. Kad smo u zoni kreacije. U idealnom svijetu, to je posao koji nas u potpunosti ispunjava. Međutim, teško je danas pričati o soul jobu kad nismo previše u mogućnosti da biramo – štoviše, priča o takvom, “srodnom poslu” zvuči kao priča koja dolazi iz svijeta snova. Ali ipak, možemo li bar maštati o konceptu našeg soul joba?

Od srodne duše, recimo, imamo velika očekivanja; da bude na istoj frekvenciji, da se s njom ne trebamo ni trenutka prisiljavati na nešto što nismo. Ako nađeš posao u kojem uživaš, više nećeš trebati raditi ni dana u svom životu, poznata je uzrečica. Soul job zapravo nije posao u onom uobičajenom smislu. To je posao za koji ni ne osjetiš da je posao. Sretnici koji ga imaju uopće ne mogu povući granicu između posla i slobodnog vremena.

Soulless u kapitalizmu

U prethodnom je paragrafu dan nacrt za neki idealni koncept soul joba. No, na nemilosrdnom kapitalističkom tržištu vidimo pretežno soulless, bezdušne poslove. Poslove hoji nisu humani, već isisavaju svu životnu esenciju iz onih koji obavljaju taj posao. Zato poslodavci koriste svoje zaposlenike za izvlačenje što veće količine profita, ali paralelno izvlače i nešto drugo: duše svojih zaposlenika. Oduzimaju im najveći dio dana, tjedna mjeseca, godine. Oduzimaju im život. Jer za tih 10 sati na poslu zaposlenici za uzvrat ne dobivaju život. Imaju ostatakslobodnog vremena u kojem moraju pažljivo iskalkulirati kako će ga provesti koristeći ograničenu količinu novca koji su zaradili obavljajući svoj soulless posao.

Ničiji posao iz snova nije preslagivati police u supermarketu. Ali društvo je ustrojeno tako da se i taj posao čini kao dream job onda kad nema nijednog drugog.

Office jobs destroy souls

Kapitalizam je progutao ideju soul joba svojim zahtjevima za što većim profitom. Onima kojima kapitalistički poslovi pojedu veći dio dana ne ostaje prostora za izgrađivanje mape posla iz snova. S druge strane, tu su uredski poslovi u državnoj službi u kojima se radnici možda ne izrabljuju, ali rade drugačiju vrstu štete: uopće ne stimuliraju. Takvi poslovi umrtvljuju psihu. Koliko samo ubitačno može biti ako ti je posao da neprekidno obavljaš nekoliko repetitivnih radnji?

Koliko ljudi zapravo ima soul job? Mislim jako malo jer ljudi ne razmišljaju nužno o tome da trebaju pronaći soul job. Imperativ je pronaći bilo kakav posao. S dušom ili bez nje. Odrastamo prihvaćajući određene koncepte: ograničavamo se na kategorije koje nam je društvo nametnulo i tako postajemo dio sistema. Nedostaje kreativnosti u osmišljavanju soul jobova jer smo pod pritiskom da nećemo pronaći nikakav posao ako uzmemo sebi taj skandalozni luksuz i maštamo o idealnom poslu.

Društvo će ti uvijek reći da si lud ali to je možda znak da si na pravom putu

Najpoznatiji grčki govornik Demosten maštao je o svom idealnom poslu: želio je postati govornik. Ali sve je bilo protiv njega: nije mogao izgovoriti glas “r”, pravio je prevelike pauze u govoru, imao je slab glas – u doba kad nije bilo mikrofona. Međutim, iako su svi mislili da je lud, on nije odustajao; stavio bi kamenčić ispod jezika i tako se prisiljavao da artikulira glas “r”; nadjačavao bi valove i tako ojačao svoj glas. Dizajnirao je podzemnu sobu u kojoj je vježbao retoričke vještine... Da je slušao druge, nikad ne bi ostvario svoj san i ušao u povijest. Thomasu Alvi Edisonu čitelji su rekli da je nedovoljno inteligentan da išta nauči. Harland David Sanders (poznati KFC) nije mogao prodati svoje kokoši. Odbilo ga je preko 1000 restorana. Walta Disneya novinarski je urednik otpustio jer je smatrao da nema dovoljno mašte ni dobrih ideja. Albert Einstein nije pričao do četvrte godine ni čitao do sedme. Učitelji su ga proglasili sporim i “mentalno oštećenim”. Kad je Jerry Seinfeld prvi put izašao na pozornicu, nezadovoljna ga je gomila izviždala. To su samo neke od priča. Društvo će ti uvijek reći da si lud. Ali to se može shvatiti kao zeleno svjetlo. Znak da si na pravom putu.