Sociopati ne kuže siromaštvo

 Izvor: theguardian.com

Prošli tjedan sudjelovala sam u večeri komedije organiziranoj s ciljem prikupljanja novca za humanitarnu udrugu Refuge, koja se bavi ženama i djecom žrtvama obiteljskog nasilja. Bila je to odlična večer: dijelom zbog činjenice što smo uspjeli prikupiti nekoliko tisuća funti ; dijelom zbog činjenice da je večer sponzorirala kozmetička tvrtka Benefit (u prijevodu dobrobit, op. a.), a mnogo mi se dopala ideja da Dobrobit sponzorira večer organiziranu u dobrotvorne svrhe; te dijelom zbog stand-up komičarke Bridget Christie koja je svoju točku zaključila apelom svim ženama da prestanu depilirati voskom, prskati, dezodorirati, podrezivati i kirurški rezuckati svoje „dijelove koji su povijesno osuđeni da predstavljaju sjedište naše kompletne ženstvenosti i ženske moći“, te da umjesto toga slavimo svoju individualnost percipirajući te dijelove kao „jedinstvene, posebne – poput pahuljica. Napravljenih od šunke“, što je istovremeno dalo i novu zamisao i novu sliku, a oboje mi se zadržalo u mislima od tada.

Međutim, manje je stimulativan broj puta kada sam pri spomenu udruge Refuge čula neki od komentara u varijaciji na: „Ali ono što ne razumijem je – zašto te žene jednostavno ne odu?“

Vjerujem, nadam se, da nije potrebno ulaziti previše u detalje da precizno odgovorimo na ovo pitanje. Natuknice: momentalni strah zbog mogućeg udarca šakom ili nogom, ugriza, frakture ili smrti, te istovremeni strah da bi se isto moglo dogoditi i tvojoj djeci, čemu su prethodili mjeseci ili godine eksploatacije najslabijih točaka tvoje psihe od strane svojevrsnog majstora; erozija tvog samopouzdanja, slobode, djelovanja i financijske neovisnosti (ukoliko ste je uopće imali u startu), pribrojani osjećaju srama i stigme, te nedostatak praktičnih opcija; bez novca, bez obitelji ili prijatelja koji vas podržavaju, bez mjesta na koje možete pobjeći. Stoga se radije fokusirajmo na nedostatak mašte, manjak empatije koji se nalaze u srži tog pitanja. Zbog toga što to možemo pronaći u brojnim pitanjima, a posebice onima koja intrigiraju vladinu politiku i politički diskurs, a koja će početi zatrpavati radio frekvencije sve više i više što se približavamo izborima.

Primjerice, političari su očito kompletno zbunjeni tendencijom Siromašnih Ljudi da čine štetu, i to u velikoj mjeri poglavito samima sebi (ovo vrijedi za političare svih usmjerenja – samo što ljevičari sliježu rukama i osjećaju bespomoćno sažaljenje za Njih, dok su torijevci poprilično uvjereni kako su oni samo životinje kojima treba bolja dresura). Najniža klasa jede fast food, pije i puši, a neki od razuzdanijih čak konzumiraju droge. Zašto? Zašto?

Čujte, uvijek im želim reći, ako ste odista fascinirani, odgovorite mi na ovo: jeste li ikada imali zbilja loš dan i zbilja ste željeli – ne, trebali – dodatnu čašu Montracheta na krovnoj terasi uvečer? Ili toliko kaotičan, očajan tjedan da ste pet večeri od sedam završili s naručenom hranom za van umjesto da proučavate recepte u najnovijoj kuharici. Jeste? Odlično. A sad zamislite da vaš čitav život nije samo kao taj jedan dan, nego čak i gori. Neprestano. Nema popuštanja. Nema kraja na vidiku. Ne, ne možete otići na odmor. Ne, ne možete unovčiti nešto i povući se u mirovinu. Ne. Kako bi reagirali? Ne, još uvijek nemate tržišne vještine. Ne poznajete nikoga tko vam može srediti posao. Ne. Ne.

Zatim nastavljamo. - Zašto siromašni ne odabiru uvijek onu najjeftiniju opciju – za hranu, putovanje, stanarinu, komunalije i stotinu ostalih stvari koje možeš pronaći ako ti, ili susretljivi Vladin savjetnik ili neplaćeni stažist dovoljno dugo proučavate studije slučaja – pa da tako prestanu, znate ono, biti siromašni? - upitat će netko. Tada bi neka dobrostiva duša – ne ja, budući da bi do ovog trenutka već prilegla i popila nekoliko tableta – upitala tog ispitivača da li je ikada bio pod takvim pritiskom da je morao problem zatrpati novcem kako bi dobio brzi odgovor, da dobije barem nešto umjesto ništa, iako to znači plaćati previše, budući da netko možda iskorištava tvoj očaj?

Oh, bili ste? Pa, izdavanje obveznice koje ste propustili zbog krize pritoka novca nakon kupnje vile na obali Amalfi i ona kutija koju ste u posljednji trenutak gotovo zaboravili u Glyndebourneu na godišnjici braka vaših roditelja, imaju neke poveznice s namještajem koji nabavljate za državno dodijeljen stan ili s poklonom za dijete koje ste kupili na povišenu kamatnu stopu kredita... I tako dalje, dok u određenom trenutku naš dečko ne bi bio prisiljen priznati da dijeli jednake iracionalne porive kao i ljudi na svim razinama socioekonomske ljestvice, razlikujući se samo prema stupnju, a ne vrsti posljedica.

Nije mi jasno kako oni ljudi koji su zaduženi za nas to ne razumiju. Ako si generalno nesposoban primijeniti maštu i proširiti dovoljno vlastitu empatiju – a to ne trebate uraditi odjednom; korak po korak bi bilo dostatno, ali treba ići u tom smjeru – znači da si sociopat, te bismo svi mi trebali biti zaštićeni od tvojih djela. Ali ako si u biti sposoban, a odabereš ne biti, tada si nešto mnogo gore.

Dakle, ovo su pitanja za koja bih voljela da se postavljaju kada započnu televizijske debate kandidata za premijera (ukoliko se naravno dovoljno govornika pojavi): jeste li ikada imali loš dan? Jeste li ikada bili veoma, veoma umorni? Jeste li ikada bili sami, prestrašeni ili niste imali izbor po pitanju nečeg? Ako jeste, je li vaša reakcija bila jedinstvena? Ako niste, jeste li luđak ili lažljivac? Recite. Recite.

Ako je pogrešno biti sretan zbog „Wolf Halla“ onda i želim biti u krivu. Priča Hilary Mantel, koja će uskoro postati trilogija, sadrži sve - baš kao i sama fabula koju obrađuje. Nesretno dijete iz prosječne obitelji u prosječnom selu izrasta u izvanrednu autoricu. Neprimjetno stvara vrhunsku knjigu za knjigom, praktički nepoznata, da bi napokon došla na svoje pričom o reformaciji, ispričanom iz perspektive Thomasa Cromwella. Teška, ali neodoljiva; beskompromisna – no nakon što prevalite prvih 50 stranica – pristupačna; predstavlja dubinski osvrt našeg vremena, ali i zamršeni triler, daje novi preokret staroj priči, istovremeno poznat i otkrivajući; osvaja nagrade, adaptirana je za scensku produkciju, a sudeći prema uvodnoj epizodi od neku večer, sada postaje i podjednako majstorska televizijska serija.

Iza svega toga stoji Mantelica, nadgledajući sve, graciozno primajući nagrade i pohvale, bez negodovanja i lažne skromnosti, predajući predivni esej za esejom, nikada hvalisavo ili skrivajući dubine svoje vrludave, suptilne, zapanjujuće inteligencije, bez napora obilazeći sve moguće prokletinje, iskušenja i loše navike modernog doba. Poput veličanstvene ljubavne avanture kojoj tek predstoji, kako su vjerujem Tudori rekli, odapinjane. I uz to još pet tjedana Marka Rylancea i čitava jedna knjiga koja treba izaći. Blaženstvo.