Smrtonosni Sonatine

Zapadnom svijetu filmovi sve teže padaju filmovi koji sadrže titlove. Ako se titl ne podudara s jezikom, npr. ako engleski titl nije s engleskom audio trakom, gledatelji većinom smatraju da gube vrijeme koncentrirajući se ujedno na titlove, a uz to moraju obraćati pažnju i na sliku. Šteta je to jer time propuštaju zaista izvanredne filmove, koji imaju više strasti i manje nepoželjnih specijalnih efekata, nego što imaju filmovi razvikanih američkih produkcijskih kuća. Filmovi iz Azije uglavnom se bave skromnim, intimnim pričama, gdje se razrada psihološkog stanja karaktera cijeni više nego ijedan spektakularni efekt.

Jedan od najpoznatijih redatelja takvih filmova jest Japanac Takeshi Kitano (Zatoichi), a svjetsku slavu osigurao mu je film Sonatine (1993.) pojavom na Filmskom festivalu u Cannesu, četiri godine nakon snimanja. Iako je Kitano započeo svoju karijeru kao stand-up komičar, njegovi filmovi uglavnom su dramskog karaktera i priznati su kao dubokoumna umjetnička remek djela. Oni koji ne poznaju japanski jezik a imali su volje i strpljenja prolaziti kroz agoniju titlova, doživjeli su pri gledanju svakakve pozitivne emocije. Cijeli film dirigiran je Kitanovim umom. Njegova umiješanost u film je legendarna jer je on pisao scenarij, snimao film, glumio u njemu glavnu ulogu i na kraju ga i sam montirao. One man show, reklo bi se. Glavni lik Murakawa, kojeg tumači Kitano, toliko je uspješan u svom poslu kao yakuza (naziv za japansku mafiju), da ga njegov šef želi smijeniti. Kako to želi izvesti na diskretan način, predlaže Murakawi da pomogne prijateljskoj mafiji, klanu Nakamatsku u Okinawi, spriječiti njihov sitni rat koji imaju s mafijom iz klana Anan. Naravno, kad se Murakawa tamo pojavi, rat eskalira i počinje krvoproliće. Zanimljivo je da ovaj film, iako ima premisu da bude fantastični akcijski spektakl s milijun efekata, namjerno bira biti odmak od takvog stereotipa, što je jako začudilo publiku tog vremena.

Filmskom analizom želim objasniti metaforične i simbolične scene, a uz to i poseban kadar koji je izumio Kitano, kako bi gledatelji lakše obratili pozornost na detalje koje ovaj film čine remek djelom.

Murakawin karakter

Murakawa je zapravo prezime glavnog lika, a ime mu nikad ne doznajemo. Njegov je život put potopljen krvlju, a šljunak, koji stvara pravac, sačinjen je od smrvljenih kostiju njegovih neprijatelja. Sa četrnaest godina počinio je prvo ubojstvo, i to na ocu jer mu nije dao da spava s curom. Upao je u posao profesionalnog ubojice iz hira. ne iz želje ili nužde. Kasnije je, kao član mafije, dobio zadatak da spriječi mafijaški rat, u kojem je izgubio troje svojih najboljih pomoćnika i to nikada nije prežalio. Danas, kao čovjek u srednjim godinama, potpuno je otupio na vanjske podražaje. Lice mu je skamenjeno, ni u jednom trenutku ne odaje nekakve emocije. Ubijanje ne izaziva više nikakvu reakciju u njemu, a žaljenje smatra nepotrebnim (slika 1.1). No, bitno mu je da ima strahopoštovanje radnika u svojem dijelu grada. Jedina osoba koja mu je bliska jest njegov broj 2, asistent čeličnog lica pod imenom Ken (Susumu Terajima). Njemu priopći najintimniju misao koju je imao zadnjih godina, a to je da želi ići u mirovinu. Želi prestati biti yakuza. Upravo tada šef ga opet šalje u akciju u Okinawu. Nakon velikog gubitka ostali se članovi Murakawinog i Nakamatsuvog klana povuku na plažu Okinawe, u kućicu na osami (slika 1.2). Tamo nemaju pametnijeg posla nego gubiti vrijeme. Kako dani lete, Murakawa postaje sve mekši, pa se aktivno uključuje u igrice i smišlja djetinjaste zamke za svoje prijatelje. U tim trenutcima postaje jasno da je Murakawa zapravo usamljen. On je odustao od svih ljudskih vrijednosti kako bi ostao živ i kako bi radio svoj posao kako treba. Nikad se nije oženio, nikad nije imao najboljeg prijatelja, a nikad nije ni mislio da mu je to potrebno. No u ovom dijelu filma u pojedinim kadrovima uočava se da se Murakawa divi ljudima koji imaju jednostavan i ispunjen život. Želi odustati od mafije kako bi doživio život, no to je nemoguće. Iako mu se Miyuki (Aya Kokumai), žena koju je spasio od muža, praktički baca pred noge, odgovor na njeno pitanje Hoćeš li se vratiti?, jest Možda. Nakon što izgubi Kena, doživi emocionalni krah i sam sa sobom dobacuje se frizbijem. Ostali ga samo promatraju jer im je jasno da je to faza žaljenja nakon gubitka. Bacao je frizbi jer je to zadnja aktivnost u kojoj je Ken bio sretan, ujedno i mjesto gdje je ubijen (slika 1.3). Nakon toga slijedi osveta jer je nanovo izgubio sve koji su mu nešto značili u životu.

Skrivena značenja

Sonatine je film naturalističkog izgleda. Kadrovi su precizni i fiksirani; nema kretnji osim ako se kadar prebacuje na drugu stranu ulice. Statičnost omogućava da se uoče svi detalji i da se gledatelj lakše unese u film. S jedne strane, zbog tog stilskog izraza gledatelji se udaljuju od fizičke blizine likova, na što se gledatelji nisu navikli gledajući zapadne filmove, a s druge strane, brže se uočavaju karakterne nijanse koje omogućavaju da se brže shvate emocionalna stanja lika. No, u filmu se nalaze kadrovi koji su namjerno stilizirani jer prenose bitnu poruku. Jedan od tih kadrova jest uvodni kadar, koji prikazuje plavu ribu nabijenu na koplje u sutonu (slika 2.1). Taj kadar obilježava svršetak filma. Nakon što se Murakawa osvetio za ubojstvo svog pomoćnika, uputi se prema Miyuki, no stane na pola puta prije svitanja dana. Hladnokrvno stavlja pištolj u ruku i opali metak u glavu ne trepnuvši okom. Taj kadar uzrujao je mnogo gledatelja jer se tijekom filma iskristaliziralo da je Murakawa pozitivac u svemu i, kad se publika napokon odlučila da je na njegovoj strani, on se ubije. Početni kadar filma nagovještava da će se to dogoditi. Kitano je izjavio da taj kadar prikazuje ribu koja je bila dugo vremena uobičajena u Japanu, no u međuvremenu je postala jako rijetka, zato je dragocjena, više je se ne jede niti ubija. Riba koja je izvan svojih voda probijena je kopljem: upravo to dogodilo se Murakawi. Umjesto da se njegova marljiva i uspješna vrsta čovjeka štiti i cijeni, njegov šef želi ga smijeniti jer je uspješniji od njega. Odlaskom u Okinawu, Murakawa više nije na sigurnom, kao što je to bio u Tokiju. Zato je i nastradao. Nakon što je počinio pokolj, ima mogućnost započeti novi život sa Miyuki, no on bira drugačije. Zašto? Zato jer novi život nije početak, nego nastavak na stari, gdje će ga tražiti sve mafije koje su izgubile šefa. On nije slobodan, on je tek sada u kavezu. A u taj kavez ne želi povesti i nevinu Miyuki. Kao što joj je objasnio, 'Ja brzo pucam, jer se brzo uplašim', a upravo to se i dogodilo. Toliko se uplašio novog života, da se radije ubio nego da je nastavio živjeti u strahu da je sljedeći dan možda njegov zadnji. Čak se i način Murakawine smrti nagovijestio. Riba je probijena kopljem kroz glavu, a ne kroz usta što je inače običaj, time sugerirajući da će umrijeti zbog ozljede na glavi. Uz to, zadnji dokaz da riba predstavlja Murakawu jest taj da je riba specifične plave boje, upravo te boje je Murakawino odijelo, koje nijednom ne zamjeni tokom filma.

Odmah nakon simbolične ribe, u uvodu filma, slijedi natpis filma Sonatine. Sonatine je umanjenica od sonate i reprezentira narodnu glazbu iz Okinawe. Slova natpisa su u gotičkom fontu, koji daje do znanja da se priča odvija bez pravde i da će sadržavati teške, depresivne trenutke. Zatim određena slova nestaju iz natpisa. Prvo t i o, jer japanska riječ to, znači kontakt, te obilježava kontakt s neprijateljskom mafijom, koja je pokrenula rat. Nakon toga nestaju slava n i e te se formira riječ san. Riječ nie na japanskom znači zakuhati, riječ san označava određenu karakteristiku osobe, kao npr. ubojica. Obje riječi sugeriraju da će određeni čovjek nešto zakuhati, što se lako može dešifrirati - riječ je o Murakawi i njegovom krvavom pohodu na pravdu. Nakon što sva ostala slova nestanu, ostaje samo slovo a. Tim slovom u Japanu se daje do znanja da je nešto pošlo po zlu ili da se odvila tragedija, ekvivalent zapadnom uzviku ah. To slovo već je na početku filma nagovijestilo da će glavni lik nepravedno nastradati.

Kitanov zamišljeni kadar

Kroz cijeli se film provlače statični krupni kadrovi koji prikazuju likove bez ikakvih emocija. Čini se kao da dugo vrijeme jednostavno gledaju u leću kamere. To zbunjuje publiku jer nije baš jasno što taj kadar želi prenijeti. Na kraju može gledatelja čak i živcirati. No, taj kadar bio je novitet u svijetu filma i danas je prisutan gotovo u svim Kitanovim filmovima. Dakle, kadar se odvija s pretpostavkom da glavni lik ne razbija četvrti zid filma, nego gleda u neku određenu stvar. Zašto je onda kadar tako dug i zašto se ne pokazuje ta stvar u koju je uložio svu svoju koncentraciju? Upravo zato jer ta stvar nije bitna. Cijeli je film iz Murakawine perspektive jer je odcijepljen od stvarnosti koja bi mogla doprijeti do njegovih emocija. Zato takav kadar najviše govori o njemu. Naime, on ne želi shvatiti što se pred njim odvija kako ne bi trebao investirati svoje emocije u događaj, no on u tom trenutku postaje svjestan sebe i da se nalazi u tom trenutku. Tako i publika. Dok se kadar odvija, taj kadar postane dosadan, nedokučiv i predug, no time omogućuje da si gledatelj osvijesti činjenicu da shvaća sve što se događa oko Murakawe na osnovi zvukova. U većini zapadnih filmova takav bi kadar pokazali iz perspektive glavnog lika, da publika vidi kroz oči glavnog lika. No, za Kitana je to ponavljanje staroga gradiva. On je radije otišao korak dalje. Bez posebnih i efektnih scena uspio je uvući publiku u film, da se osjeća kao i glavni lik - prazno. No, ipak svjestan sebe i mjesta gdje se nalazi. To je jako zavidno, uzimajući u obzir da se u kadru ništa ne događa i da glumac nema nikakvog emocionalnog doprinosa. Pregršt je takvih trenutaka u Sonetinu pa se time direktno daje gledatelju do znanja da Murakawa nije čovjek koji cijeni život, nego ga doživljava samo zato jer se odvija i on je u njemu.

Ovaj film se smatra remek djelom jer, iako nema spektakularnih akcijskih scena, niti strastvenih ljubavnih odnosa, specijalnih efekata koji ruše zakone fizike, uspostavlja vezu s gledateljima i oni dožive ogromnu paletu emocija - zbog savršeno razrađenih likova i intenzivne fabule koja se odvija.