S guzicom gore k boljem sutra

To što je sve više ljudi koji osobno poznaju nekoga (od susjeda, poznanika, članova obitelji) koji po smećnicima i na mjestima koja noću pohode mladi skupljaju boce nije činjenica koja govori u prilog izreci da je svijet mali, već dokaz da se svakodnevno povećava broj osoba koje iz ovih i onih razloga skupljaju boce. Povratna ambalaža, odnosno novac koji dobiju od nje, većini je od spomenutih sugrađana, uvjeren sam, bitan izvor prihoda.

Zanimljivo je primijetiti da se u samo nekoliko godina zanimanje skupljača boca i njihova pojava toliko ukorijenilo u društvu da je postalo potpuno normalno gledati ljude nagnute nad kante za smeće, umirovljenike koji štapovima prebiru po odlagalištima otpada, mlade, bolesne, ženu i djecu koji priđu i koji umjesto pozdrava pitaju: je li prazna? Ne samo da su se ovi ljudi ukorijenili u društvu i da su društveno priznati, već su se jako brzo izborili za naziv, a znamo svi: nomen est omen.

Naime, 2006. godine, još tamo dok se globalna kriza, u kojoj je i Hrvatska dobrano zaglibila, nije još naslućivala, ili je rastrošni svjetski vođe nisu htjeli prihvatiti kao opciju, u natječaju koji jednom godišnje organiziraju znanstveni časopis Jezik i Zaklada dr. Ivana Šretera, a na kojem sudionici predlažu novu hrvatsku riječ, pojam koji će npr. zamijeniti često korištenu tuđicu ili pojednostavniti složenicu koja označava određeni pojam i u široj je uporabi, drugo mjesto osvojila je riječ smećnik, a označava kontejner za smeće (pobijedila je riječ uspornik - ležeći policajac, treće mjesto: raskružje - kružni tok).

Smećnik, ili kontejner, već je tada, prije 6 godina, dobio kraći, ljepši naziv i time postao označitelj onoga što će uskoro postati jedno od češćih radnih mjesta u Lijepoj našoj. Kako je tada postavljen na drugo mjesto, tako je i danas, smećnik je mjesto gdje su oni drugi, mjesto gdje kopaju oni potisnuti, oni koje se ignorira, koji nikad neće doći u prvi plan.

Na ovogodišnjem izdanju prije spomenutog natječaja mjestu radnje, smećniku, pridružio se i nijednom nagradom okrunjen, još dalje potisnuti, činitelj: skupljač boca zamijenio je pojam bocar, čime je jedno u Hrvatskoj iznimno učestalo zanimanje dobilo svoj puni smisao i određenost.

Kriza ne jenjava, boce se prazne, a broj bocara povećava, baš kao i broj nezaposlenih na listi Zavoda za zapošljavanje. Smećnika nikad nije nedostajalo. Floskula o Hrvatskoj kao zemlji znanja i krilatica S faksa na posao postat će, produlji li se ova sveopća kriza, istinitija parafraziramo li je crnoscenarijskom parolom S faksa do smećnika. A onda, nađe li se među skupljačima kakav dobar vođa, pa da sve uključene u posao okupi u veliki, novi sindikat, jer postojeći sramote vlastito biće i ne mogu predstavljati nikoga tko nije blizak vrhu, kamo li potlačene i radnike, korak smo do priznanja zvanja bocara i upisa u radne knjižice.

Možda je to pravi put, ako put znanja i ulaganja u znanost, obrazovanje, učenike, studente i profesore nije pravi put, a svjedoci smo da se to ne razmatra kao jedan od važnih putova, možda ako se svi nagnemo nad smećnik i umjesto drugog obraza onima vani, u skupim službenim automobilima koje mi plaćamo, okrenemo guzicu, ako se nagnemo nad izobilje otpada koji nam serviraju demokratski izabrani svjetski vlastodršci koji se ne žele odreći besramne rastrošnosti, možda će onda, kad ugledamo dno, negdje između ispuhanog tetrapaka, uloška i teleće koljenice izrasti nada i bolje sutra.