Školica se čita barem dvaput

Rijedak je primjerak strastvenog čitatelja kojeg tu i tamo ne obuzme tuga zbog svih onih knjiga koje bi htio, a za života, zbog vremenske ograničenosti, neće uspjeti pročitati. No kad se jednom već pomiri s činjenicom da broj naslova s kojima će se upoznati u čitalačkoj karijeri ne korelira s beskonačnošću, ako već nije, ozbiljno bi trebao razmotriti što skoriji kontakt s proznim remek djelom argentinskog pisca Julija Cortázara, romanom Školice, koji je u izvrsnom prijevodu Dinka Telećana, u izdanju Naklade Pelago dostupan od 2009. godine.

Pametni knjiški ljudi željni dobrog štiva posegnut će za ovom knjigom koja (koliko često se može na početku knjige naići na takvo nešto?!) sadrži upute za čitanje i po drugi put jer Cortázarov tekst nudi najmanje dva načina iščitavanja jednog od kompleksnijih književnih djela ikad napisanih. Eksperimentalnost u kombinaciji s autorskim stvaralačkim genijem i intelektom rezultirala je romanom koji se može čitati linearno (od prvog do 56. poglavlja), ali i nasumičnim preskakanjem poglavlja (jedan od mogućih poredaka poglavlja nudi autor), čime se knjiga pretvara u dječju igru iz naslova, pri čemu valja naglasiti kako je ovo misaona igra za odrasle.

Glavni protagonist romana Školice prototip je Cortázarovog suvremenika i sunarodnjaka (tako i samog autora), argentinskog intelektualca koji je, poput mnogih sredinom dvadesetog stoljeća, otišao iz domovine živjeti u Pariz, u centar umjetnosti, filozofije i boemskog života tog doba. Opisani prizori trošnog unajmljenog stana u vlažnom potkrovlju ispunjenog knjigama, slikarskim platnima, bojama, svjetlost voštanica koja leluja, šaroliki članovi Kluba zmije posjednuti po podu, gusti dim cigarete, miris i okus loše votke, glazba, jazz koji se provlači između svega i ulazi u sve, diskutiranje i duboke misli, jedno za drugo zašiveno očaravajućim metaforama, slike su to koje omamljuju i čitatelja vjerno prenose u neka ležerna, izgubljena vremena francuske metropole. Samo da je ovoliko napisao, Cortázar bi nam ostavio jako dobru knjigu.

No uza sve čarobne metafore i odlično dan prikaz Pariza svog vremena, pisac Školice glavnog protagonista, srednjovječnog intelektualca, vodi u potragu za sredinom bića, za odgovorima, za prosvjetljenjem i kroz tu potragu i odmicanje od prizemnosti, te odbijanje malograđanštine, Cortázar na zadivljujući način rukuje mislima i idejama kao da su od gline, čitavo vrijeme održavajući visoki nivo kvalitete cjeline proznog pisma, kao i dobro se noseći sa zadatkom koji si je postavio, s razaranjem tradicionalne romaneskne strukture i linearnog pripovijedanja, stvarajući tako, prema njegovim riječima, pravi antiroman.

Kad se uzme u obzir sredina u kojoj je Cortázar stvarao i utjecaji koji su dolazili iz svijeta glazbe, filma i slikarstva onodobnog svijeta, lakše je razumjeti eksperimentalnu težinu koju je autor ugradio u 155 poglavlja (proznih bljeskova) od kojih je jedan dio tu da bi ispričao priču koja se vremenski može povezati u logičan slijed, drugi da bi nadopunio praznine koje ne moraju nužno biti popunjene, a treći da bi opisao likove i njihove karaktere i misli.

Onome tko se prihvati proučavanja Školice zagarantiran je obiman broj rečenica koje će upisati u svoju bilježnicu s citatima iz knjiga, točno koliko treba humora i ironije, briljantni dijalozi (bez obzira koja bila tema/područje razgovora ili promišljanja glavnog lika), a izazov čitanja bit će ravan (intelektualnoj) igri u kojoj povezivanje komada i hvatanje koraka na jednom od mogućih putova znači pobjedu, ali ne i jedini mogući kraj/pojašnjenje.

Školice, Julio Cortázar; Naklada Pelago, 2009.; Prijevod: Dinko Telećan