Sjećanje na holokaust

Sparno srpanjsko jutro. Sjedim na prvom sjedalu poljskog kombija u kojem je zgurano nas dvadesetak. Pričamo na različitim jezicima, neki zbijaju šale, a meni knedla u grlu. Razmjenjujem nekoliko rečenica s djevojkom koju sam upoznala taj tjedan, kao što sam i ostatak ljudi iz tog vozila upoznala tek prije nekoliko dana. Kombi staje, izlazimo na vrući asfalt i susrećemo se s gomilom ljudi. Poljakinja, koja nas je dovela, kaže da će sačekati u parku. Ima knjigu i lako će prikratiti tih nekoliko sati. Ostatak poljskog tima ostao je u Krakowu, kažu da ne mogu ponovno to gledati.
Jedan Rumunj stisne me za ruku dok mi govori kako misli da će se danas rasplakati. Meni je knedla i dalje u grlu i imam osjećaj da će ovo što slijedi biti u potpunosti drugačije od ičega što sam dosada doživjela, pomirisala, vidjela, poslušala. Red se polako miče, čujem kako netko komentira da je svaki dan ovako, ljudi stalno dolaze i gužva nikako ne jenjava. Gegamo se, s noge na nogu. Neki i dalje vode nonšalantne razgovore, neki tiho gledaju u vrhove cipela ili u krošnje stabala. Prolazimo kroz kontrolu, kupujemo ulaznice i čekamo vodiča. Sada već sasvim jasno vidimo jezive crvene cigle i odjednom razgovori postaju sve tiši.

Dan je prekrasan, na nebu tek pokoji nacrtani oblačak, lagani povjetarac njiše grane visokih stabala i svugdje je mir. Sablasan, predivan mir. Dok čekamo da se skupi grupa, očima prošetam po bodljikavoj žici. Pustim da me vodi ravno do velikog ulaza poviše kojeg se uzdiže nešto što sam dosada vidjela na toliko fotografija i video snimki i na toliko umjetničkih radova. Arbeit macht frei na mene djeluje kao električni impuls i podsjeti me da se nalazim na mjestu u kojem je nada umirala svakog jutra i večeri, godinama.

Krećemo, šljunak škripi pod nogama. Sve je zeleno, trava izbija iz svakog ugla i još jednom razmišljam kako se priroda poremećeno poigrala, kako sve izgleda tako spokojno i vedro, a tako je daleko od toga. Dobijemo nekoliko upozorenja, vodič nas moli da ne fotografiramo unutrašnjost zgrade Bloka 15 u kojoj je izložena ženska kosa koja je skidana s logorašica nakon što su ubijene. Nastavljamo šetnju uz pokoje zaustavljanje.
Svuda je mir, ljudi su se spontano razdvojili i svatko polako šeće između zgrada dok preko slušalica sluša vodiča. Šljunak škripi, krošnje lelujaju, a zelenilo trave savršeno upotpunjuje crvenilo cigli. Slušam o prvim zatvorenicima koji su dopremljeni ovdje, o ljudima koji su pokušali pobjeći, slušam o tome kako je bijeg ili pomoć zatvorenicima, ako ste bili čuvar, značio stavljanje života vlastite obitelji na kocku. Jer sistem nije nikoga štedio, pravila su se trebala poštivati, a sve devijacije trebale su se strogo kazniti. A što je strašnije i vrijednije od života?

Na trenutke odlutam, oči mi stalno bježe prema krošnjama i plavom nebu, pokušavam zamisliti ovo mjesto pod snijegom i oštrom zimom. Pokušavam zamisliti ljude bez slušalica, u zatvoreničkim odorama. Ulazimo u zgrade, u prvoj nas u dugom hodniku s lijeve strane promatraju stotine žena, a s desne muškarci. Krupne oči, obrijana glava, ispijena lica. Ispod svake fotografije piše datum dolaska i datum smrti. Rijetki bi preživjeli više od godinu dana. Iza staklenih vrata rekonstruirane sobe sa slamnatim vrećama po podu, noćnim posudama, koritima za pranje rublja. Spuštamo se stepenicama, rukama prelazim po izgrebenim zidovima i razmišljam koliko je očajnih noktiju grebalo po toj površini.

U podrumu promatramo vlažne mračne ćelije, kaznionice za one koji su počinili prijestup. Stajaća ćelija uzrokuje prve suze, i vidim da nisam sama. Nakon cijelog dana rada u logoru prekršitelji bi puzeći ulazili u uzak prostor u kojem bi ih bilo 4-5. Tu bi proveli cijelu noć na nogama, u vlastitim fekalijama, s truplom nekog od zatvorenika koji ne bi izdržao do jutra.

Izlazimo van, i dalje mir, i dalje povjetarac. Sjedam i hvatam zrak. Rijetki su koji imaju želju i volju za razgovorom, samo se pogledamo na trenutak koji je dovoljan da shvatiš što nam se vrti po glavi. Nisam sigurna da mogu dalje, ovo je tako intenzivno i bolno, ovo je tako nepravedno. Grabim po šljunku, pratim ostatak grupe i razmišljam čime sam zaslužila da budem rođena u vrijeme u koje sam rođena, da imam siguran krov nad glavom i miran san svaku noć. Ulazimo u drugu zgradu.
Pojedine prostorije pretvorene su u izložbeni prostor, tek je prednji zid zamijenjen staklom. U jednoj stoje prazne limenke Ciklona B korištenog u plinskim komorama. U drugoj stoje naočale zatvorenika, u trećoj su stotine kovčega s ispisanim imenima i adresama. Nižu se prostorije, a svaka jezivija od druge. Povraća mi se, ovdje sve ima tako težak miris koji se uvuče u svaku poru. Prolazimo hodnikom, a s lijeve i desne strane staklo iza kojeg su tisuće cipela. Muških, ženskih, dječjih. Prostorija sa štakama i protezama, prostorija sa ženskim kosama. Tisuće skalpova, pletenica, repova... kose koje su neke djevojke češljale svako jutro i večer, vlasi kroz koje su prolazili toliki prsti, vlasi koje su roditelji ljubili dok su razmišljali o budućnosti svoje kćerke.

Izlazimo i osjećam da je sada svejedno, gore od ovoga ne mogu vidjeti, surovije od ovoga ne može biti, ako sam ovo izdržala – mogu sve. Prilazimo zidu ispred kojeg su tisuće i tisuće zatvorenika strijeljane, zidu ispred kojeg danas mnogi ostavljaju vijence, na Dan sjećanja na žrtve holokausta.

Bila sam u krivu, svaki prizor koji se nizao je bio gori i gori. Palionica u koju smo ušli, prve plinske komore, mjesto gdje je obješen Rudolf Höss. A onda smo sjeli u autobus i zaputili se na drugu postaju, Birkenau. Kako sam bila u krivu...

Nepregledna polja, ostaci baraka, sablasne tračnice i promatračnica na ulazu. Nebo je i dalje bilo plavo, krošnje su se i dalje njihale, sve je stajalo mirno kao da je takvo milijunima godina. Prošetali smo jednom kolibom, dotaknuli teške drvene krevete i izrezbarene zidove, slušali kako su ljudi spavali u fekalijama po najvećoj hladnoći. Zaustavili smo se na mjestu gdje bi ljudi izlazili iz vagona i opraštali se, muževi od supruga, roditelji od djece, živi od života.

I na kraju smo stali na jednoj livadi, na hrpi razbacanog kamenja. Tu su nekoć stajale komore i spalionice koje su nacisti uništili da bi prikrili tragove zločina. - Pepeo spaljenih još se može naći u tragovima – govori vodič a u meni kao da više nema ničega. U potpunosti sam prazna. Iscijeđena. Čitaš o zlu, čuješ o zlu, razmišljaš o zlu ali nikada ti nije tako blizu kao kada se nađeš na ovakvom mjestu. U glavi mi se množe svi trenuci u kojima sam bila sretna, zaljubljena, ljuta, ushićena... Koliko je takvih trenutaka ostalo ovdje, u obliku pepela koji nikada više neće udahnuti, nasmijati i nadati se.

Polako smo se zaputili prema autobusu. Oko nas i dalje mir i zelenilo, i tek sada vidim, osjećam i znam – u svakom listu, krošnji i vlati trave cakle se neke oči koje mole da se više ne ponovi i da se nikada ne zaboravi.

Sjećanje na žrtve nacističkog režima

Dan sjećanja na holokaust i sprječavanja zločina protiv čovječnosti međunarodni je dan sjećanja kojim se želi podsjetiti na sve žrtve nacističkih režima tijekom Drugog svjetskog rata.

Ovaj se Dan obilježava diljem Europe, a u najvećem broju europskih zemalja za datum obilježavanja izabran je 27. siječnja. Na taj dan 1945. Crvena armija oslobodila je 7 500 zatvorenika koje su za sobom ostavili nacisti u koncentracijskom logoru Auschwitz. Tog se datuma ovaj Dan sjećanja obilježava i u Republici Hrvatskoj.