Sinjski mlin Družbe Pere Kvržice

Osim u Vrgorcu, nikad nisam bila u Dalmatinskoj zagori. Ne računam ona uobičajena kratka stajanja s busom na kolodvor na putu do nekog drugog grada. Zato nisam znala što očekivati od Sinja dok sam se tamo vozila prošlu srijedu. Znala sam samo da je gradić izgubio neki industrijski pogon koji je imao prije, a kako nije na moru, da se ne bavi turizmom te sam očekivala da možda gubi stanovnike, da mladi odlaze, i sve one stereotipe za manje gradove u Hrvatskoj. Ono što nisam očekivala je malu, ali za svoju veličinu snažnu, nezavisnu kuluturnu scenu.

Dogovor je bio naći se s Jelenom, curom koju sam nedavno upoznala, da bi ju mogla pitati o udruzi SUK – Sinjskoj umjetničkoj komuni - u kojoj je ona dopredsjednica. Međutim, taj dan su me na stanici dočekali ona i još jedan momak Kikos – predsjednik, oboje dugokosi, a Kikos i plavokos, te su me odveli ravno u pivnicu. Tamo me je dočekalo drugi članovi udruge - Hrvoje i Zvrk, znatiželjni, promatrajući me pažljivo. Rekli su mi da ih pitam što me točno zanima, na što sam im rekla, nepripremljena, da me zanima generalna priča o njhovoj udruzi – počeci, aktivnosti, uloga u Sinju, itd. Pogledala sam naokolo – u zatvorenoj verandi pivnice je svirao rock i dio ljudi je bio obučen u kožne jakne, a moji sugovornici preko puta stola su mi počeli pričati njihovu priču.

Prije nekih 4 - 5 godina Kikos, Zvrk i još nekoliko prijatelja su htjeli naći prostor u kojem bi mogli svirati, ne samo sa svojim bendom nego koji bi bio i prostor za svirke drugih lokalnih bendova. Pogled im je pao na kompleks vojarni na rubu grada, još iz doba Austro-Ugarske, koji je prošao i kroz ruke JNA i sada pripada Gradu. Stajao je slobodan i obrastao u debelom sloju trave i grmlja već dugo godina. Mala grupa prijatelja odabrala je najmanje propalu zgradu, skvotala je i počela tamo organizirati svirke. S prvim koncertima su se ubrzo pojavile i prve prijave policiji, koja ih je došla istjerati. S tim bi se u većini slučajeva ta priča završila, međutim ova udruga bila je malo žilavija. Krenuli su se postepeno sastajati s članovima lokalne vlasti dok ih nisu uspjeli uvjeriti u svoje dobre namjere. Mora se spomenuti da je u ovome je SUK dobio veliku pomoć od starije udruge SKUP (Sinjski kulturni urbani pokret) te da obje udruge nastavljuju surađivati u dijeljenju prostora Vojarne i dijelomično oko organizacije pojedinačnih događaja svake udruge. S vremenom, Grad je polako puštao SUK-u da održava svoje svirke u Vojarni, jer je to ionako bio zaboravljeni komadić grada, razrušen i pust.

Tako je SUK počeo organizirati koncerte za male, često neafirmirane bendove iz regije, služeći kao vrsta platforme gdje bi oni imati priliku svirati pred publikom, upoznavati ljude sličnih interesa i na neki se način dalje razvijati. Time su ujedno stvarali mjesto u Sinju koje je bilo alternativa većini postojećih kafića i klubova. Na moje pitanje koliko im publike dođe na jednu takvu svirku, SUKovci su mi odgovorili: - Pa, oko 150 do 300 ljudi - što je meni zvučalo nevjerojatno uspješno!

Kikos, Hrvoje, Jelena, Zvrk, i predsjednik udruge SKUP – Ante Bilić, koji nam se u međuvremenu pridružio, su mi to sve pričali bez ikakvog hvaljenja, čak i pretjerano skromno. Rekli su mi da su s vremenom počeli vezivati i druge sadržaje na rock svirke, kao izložbe poput one o propaloj tvornici konca Dalmatinki koja se održala prošle godine u Vojarni. Čini mi se da se na ovaj način kultura i umjetnost stavljaju u atmoseferu različitu od muzejske ili galerijske. Zbog toga što se udomljuje u Vojarni, umjetnost se postavlja u ravnopravni odnos sa svirkama - tako je izvađena iz formalnog prostora muzeja i stavljene u jedan svakodnevni prostor gdje možda može imati i veći utjecaj na posjetioca.

Dosad, udruga SUK je uspješno održala niz svirki i izložbi, snimila dva filma, a njihov trenutno najslavniji projekt je festival Gljevstock koje će ove godine doživjeti svoje peto izdanje. Osim toga održavaju i Memorijal u sjećanje na prerano poginulog mladog sinjskog glazbenika Branimira Vugdeliju. Udruga SKUP ima sličan spektar interesa; osim već poznatog festivala S.A.R.S. (Sinjski amaterski rock susret), SKUP-ovci su organizirali različite društvene akcije, književne večeri, izložbe te trodnevne dokumentarnih filmova koje se održavaju svake godine ispred vojarne.

Budući da je prostor vojarne još uvijek samo skvot i nije sigurno dokad će ga udruge moći koristiti, SUK i SKUP su tražili od grada drugi – službeni prostor za korištenje; točnije, tražile su prostor nekadašnjeg Doma mladih. Međutim, Grad im je umjesto toga ustupio prostor u staroj zgradi Palacina, koja je sagrađena početkom 19. stoljeća i koju je potrebno obnoviti, na čemu udruge trenutno rade. Budući da se prostor nalazi u samom centru grada, nije baš pogodan za održavanje svirki, pa će se udruge nastaviti koristiti vojarnom dok god to bud moguće, a za novi prostor spremaju nove sadržaje, koje nisu bile u mogućnosti organizirati u vojarni. Ali, još ćemo vidjeti što će biti od svega toga.

Gledajući moju bilježnicu, Hrvoje i Jelena su komentirali: - Sad kada to tako ispišeš na papiru, ispada kao da stvarno puno toga radimo - pa smo svi prasnuli u smijeh.
Već je bilo 7 sati i polako je završavao dan, kad me je Jelena obavijestila da ćemo sada ići vidjeti Vojarne. Do njih smo, putem gradskog parka, stigle za desetak minuta tijekom kojih mi Jelena neprestano pričala o Sinju te događanjima koje su organizirale udruge SUK i SKUP, ali i o još nekim udrugama koje se bave kulturom u Sinju (UPSUS). Stalno mi se vrtilo po mislima kako je odlično što su ti mladi ljudi nešto sami stvorili, pokrenuli u svojoj mikro-sredini. Znam koliko truda odlazi u jednu takvu organizaciju, od koje ništa ne zarađuješ, a za koju moraš žrtvovati veliki dio svog slobodnog vremena. Članovi udruge također prolaze kroz promjene u svojim životima i neće moći zauvijek biti toliko aktivni. Potrebno je da se vodstvo s vremenom prenese na mlađe članove.

Došle smo do vojarne, koje su se nalazile preko puta nekog Super Konzuma i koje su bile obrasle u šumi kestena i drugih biljaka. Jelena mi je objasnila koji dijelovi kompleksa su iz Austro-Ugarske, a koji su napravljeni za JNA. Unutar kompleksa postoji jedan veliki središnji trg okružen propalim zgradama, a sve je to izgledalo pomalo tužno u tom sumraku, na onaj način na koji izgledaju napušteni prostori. Ali s druge strane, ovo mjesto je imalo i ljepotu - u ogromnim divnim stablima kestena u cvatu te u novom životu u obliku bubnjeva koji se čuli iz zgrade prema kojoj smo se kretali. Bila je to vojarna koju su preuzele sinjske udruge mladih. Ušli smo unutra. Bilo je tamno, puno razbijenih prozora i grafita išaranih po zidovima. Jedna soba je bila glazbena vježbaonica i njezini su zidovi bili prekriveni kutijama od jaja. Ona je otvorena bilo kome tko želi svirati, a nema gdje ili mu nedostaje opreme, a iznenadilo me da to tako može funkcionirati. Dok me je Jelena vodila kroz zgradu, razmišljala sam kako bi to moglo biti malo urednije, sređenije, ali sam onda pomislila, da ustvari možda to nije ni važno.

Našli smo se konačno u glavnoj sobi udruge, u kojoj je bilo 5 - 6 ljudi, među njima opet Kikos i Hrvoje. Pitali su me znatiželjno što mislim, kako mi se čini? Izvukli su mi stolicu da sjednem. Nakon nekog vremena svi smo otišli vani da naložimo vatru u dvorištu ispred ulaza. Iako se kao udruga sastaje možda jednom u tjedan dana, ovo je prvenstveno grupa prijatelja koja se međusobno viđa češće. Oko vatre su letjele šale, uvrede i priče i počinjala sam shvaćati da je ovo, na neki način, kao grublja varijanta onog mlina u Družbi Pere Kvržice: mjesto izvan pravila, gdje možeš imati svoju slobodu raditi stvari za koje nema mjesta u sređenim dijelovima grada. Podsjetilo me je na jednu definiciju s kojom sam se susrela na faksu: terrain vague – termin koji prvo spominje arhitekt i filozof Ignasi de Sola-Morales – a označava zaboravljene, napuštene, neproduktivne dijelove grada, čiji potencijal leži upravo u njihovom takvom stanju, jer pružaju slobodu i mogućnosti događajima za koje nema mjesta u današnjem kapitalističkom gradu.

Mrak je pao i vrijeme je bilo da se vratim u Split. Prateći Jelenu kroz neošišanu travu uz vojarnu, polako smo se vraćali prema cesti, pa prema kolodvoru.

Pratite aktivnosti Udruge SUK na Facebooku.