Priča skrivena iza pokreta

U GKM-u je 29. travnja izvedbom predstave Silent Killer obilježen Svjetski dan plesa, u organizaciji festivala Iks i Nomadske plesne akademije.

Maja Drobac, plesačica i koreografkinja predstave, školovala se u Školi klasičnog baleta u Zagrebu, a diplomirala je suvremeni ples u Amsterdamu. Pravac umjetničkog razvoja odveo ju je sve do Indije, gdje se usavršila u indijskim plesnim formama, među kojima je i bharatanatjam, najpopularniji klasični ples Indije, do današnjeg dana sačuvan u prvobitnom obliku.

Projekt Silent Killer začet je 2010. godine kao suradnja hrvatske koreografkinje Maje Drobac i indijskog fotografa Srikantha Kolarija, te se do sada razvio kao plesna predstava i izložba fotografija. Sufinanciran je od Fondacije Robert Bosch (Robert Bosch Art Grant for 2010), Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i šport Grada Zagreba (2011) i Ministarstva kulture Republike Hrvatske (2011). Priča inspirirana radom s indijskom djecom zaraženom HIV-om, podijeljena je u dva dijela. Prvi dio predstave pod nazivom N is for Night and for Nothing and Never priča je o ženi s ulice koja prodaje svoje tijelo unatoč tome što zna da boluje od AIDS-a.

Drugi dio predstave My name is Nisha suvremena je rekonstrukcija varnama, najkompleksnije koreografije već spomenutog plesa bharatanatjama, a govori o djevojčici zaraženoj HIV-om koja ide uz potragu za ocem. Ispričana je kroz rase ( opis emocija zapisanih u Natyi Shastri, indijskoj knjizi o kazališnoj umjetnosti).
O plesu je teško teoretski govoriti jer se radi o univerzalnom jeziku duha izraženog tijelom, a taj nadilazi značenja koja nam nameće lijeva strana mozga... U slučaju rekonstrukcije klasičnog indijskog plesa još je teže pronaći značenja, jer su s jedne strane vezani za suvremeni ples koji svjesno krši neupućenom gledatelju nepoznata pravila, a s druge strane sam vanjski i unutarnji ritam pokreta vezan je za indijsku mitologiju i tradiciju, koja se ipak najbolje uči direktnim iskustvom, pri čemu ne mislim na čitanje literature nego na samu kulturu življenja.

Eksperimenta radi, bilo bi zanimljivo na ovakvu predstavu dovesti nekoliko ljudi iz Indije i pored njih posjesti plesne znalce sa Zapada. Vjerujem da bi i jedni i drugi s jednakom pozornosti promatrali kako se vizualna poezija razvija pred njihovim očima u ritmičnom slijedu pokreta, iza kojih se krije paleta najrazličitijih emocija jedne žene i jedne djevojčice zaražene HIV-om, čiju promjenu suptilno nagovještavaju tek pokreti prstiju i okreti tijela, savršeno usklađeni s facijalnom ekspresijom, praćeni glazbom u pozadini koja, određujući ritam i položaj tijela, i sama ima savršeno razrađenu kombinatoriku.

Mislim da bi ljudi iz Indije neupućeni u ples jednako razumjeli predstavu kao i plesači koji nisu iz Indije, iako iz različitih centara mozga i točaka perspektive, ali da bi zaista vidjeli i čuli priču koja se nalazi u pozadini, nije dovoljno biti s plesne akademije ili iz indijskog sela.
Potrebno je sjetiti se očima i ušima tišine prvobitnog oblika, koja praktikantima meditacije i sklopljenih očiju omogućava najglasniju misao u božanskom ritmu brijega i doline...A nije li takav i sam život dok silent killer neočekivano ne izravna crtu savršeno ujednačenog otkucavanja, kao što je neočekivano završena i plesna predstava u nešto više od pola sata izvedbe?!
Na pamet mi pada stara indijska priča o pet slijepaca koji su bili pozvani od kralja da mu ispričaju kako slon izgleda. Prvi je opipao surlu, drugi – glavu i kljove, treći – noge, četvrti – lijevu stranu slonovog tijela, a peti je opipao samo rep, pa su im se i opisi potpuno razlikovali.

Pravo pitanje na kraju nije jesmo li razumjeli priču koja se skriva iza pokreta, nego jesmo li nakon predstave ostali skriveni iza naučenog gledanja i lažnih imena koja nam često služe kao zecu krzno. Lako je pratiti film bez titlova kada titlovi nisu potrebni... Maja Drobac je vještinom i lakoćom oživljenih pokreta uspjela provući gledatelje/ slušatelje kroz okvire dvaju otvorenih prozora u svijet bjeline i tišine, gdje N ne označava ništavilo kao početak i kraj jednog života, nego ništavilo kao tao, princip po kojem se sve odvija.

Pohvalno je to što su prihodi od prodanih ulaznica, kojih je moglo biti i više, u suradnji s udrugom Help, dodijeljeni kao donacija u liječenju splitske obitelji zaražene HIV-om.
Možemo zaključiti da je Svjetski dan plesa u GKM-u obilježen jednom humanom i estetski profinjenom gestom koja je zaslužila i pljesak i pohvalu.