Signora Guarnerius

Sat iznad ulaznih vrata treperio je nulama kad sam se prenula. Zujao je klima uređaj i sustav za ovlaživanje. Osoblje spava.

Znala sam, znala da će se nešto dogoditi. Noćas sam ponovo usnula onaj san što se već godinama ponavlja. Opet me držao u rukama, onemoćao. Pokušavao je. Ja čekala. Njegov se hladni znoj slijevao niz moja bedra. Bjelina natopljena krvlju. Ispustio me na pod i jedva se odvukao do kreveta. Čekanje, hladnoća, buđenje. Uvijek isto. Nakon toga nemir i čekanje, kao i u snu. Svaki se put dogodi zlo.

Tako sam naslutila i francusku giljotinu i oktobarsku revoluciju, oba velika rata i mnoštvo osobnih nesreća.
Jutros nisam morala dugo čekati. Još sam pokušavala uhvatiti detalje sna što se kao balon sapunice rasprskavao preda mnom, kad je iznenada, ničim najavljena, pukla moja prva struna. Vražja struna, vražji maestro. Tako su nas zvali. Sad valja čekati.

Noću je dvorana osvijetljena slabašnom svjetlošću. Čuju se cijuci štakora iznad stropa. Ponekad neki protrči pa nestane iza vrata. Bolje bi bilo na groblju. Staklena kupola koja me štiti iskrivljuje stvarnost. Izdužene glave i veliki nosevi.

Pamtim ljubav na prvi dodir. Snježilo je s Alpa tog jutra kad me prvi put uzeo u ruke. Odlučio je nakon jednog jedinog prelaska prstima niz moj vrat. Otac se čudio. Sestre bile ljubomorne. Zamotao me u svoj kaput i odnio. Već u kočiji prebirao je po meni. Prsti su mu bili ukočeni od hladnoće, a ja, ja sam bila toliko sretna da nisam mogla kontrolirati glas. Bojala sam se da me ne vrati ocu. Kući je uz vatru ogrijao ruke, primio me i tako do kraja života, njegovog, a i mog. Jer to je bio život. To s njim. Ostalo su slike i, naravno, glazba. Palucanje voštanica i jezika po golim tijelima. Zavodio je glazbom.

Ludovale su za njim. Imao je moć sotone, nagon jarca.
To što smo nas dvoje imali bio je njegov početak i kraj. Čarolija. Nikad nas nitko nadmašio nije. I danas, a brojim treće stoljeće od dana što se ponavlja u snovima, jutrom podsvjesno drhturim u očekivanju njegovog dodira.
Pomiješani u meni snovi su i stvarnost, a i vrijeme više nije određeno otkucajima sata.

Sada sam već u godinama kada nada u ponovni susret nije ništa manje izvjesna od bilo kojeg svakodnevnog događaja. Dapače.

Dim svijeća, publika na nogama, jauci oduševljenja. Izvijam se pod njegovim rukama, osjećam bradu među bedrima, kosu na bokovima. Capricio Alegro, Capricio andante, vivace, moderato...
Niccolo, Niccolo, caro mio!

Biografija autorice
Tajana Vladović, u Sinju rođena, udana, rodila kćer i sina, živi, radi i igra se pisanjem kratkih priča.