Šest lica u 2016. godini

Prva izvedba Pirandellove drame Šest lica traži autora, 1921. godine, nije samo naznačila jasan odmak od (do)tadašnje kazališne tradicije, nego je i strukturom i sadržajem potresla njezine temelje. No što Pirandello može ponuditi gotovo stotinu godina kasnije, kad je njegov teatar i sam dio tradicije? Ne bi li Pirandella u tom slučaju trebalo postaviti tako da predstavlja odmak od današnje tradicije? Bi li uprizorenje Šest lica traži autora u 2016. godini trebalo poljuljati Pirandellovu konvenciju kao što je on poljuljao kazališne konvencije svojeg vremena? Je li onda takav, naizgled paradoksalni, postupak udaljavanja Pirandella od izvornog Pirandella upravo pirandellovski? Kako to učiniti a da prevođenje tog djela u novi kazališni jezik ne oduzme Pirandellu njegov autorski potpis? Čini se da su ta zahtjevna pitanja sebi postavljali redateljica Olja Lozica i dramaturg Matko Botić a da su zatim kao odgovor ponudili predstavu premijerno prikazanu 18. studenog u splitskom HNK.

Dramski tekst preveden u različite jezike

Usmjerimo li se na spomenuta pitanja, predstavu možemo dekodirati jedino tako da pokušamo shvatiti kako je točno na njih odgovoreno, koji su formalni i sadržajni pomaci napravljeni a što je zadržano. Jedan bitan pomak, i formalni i sadržajni, proizlazi iz reduciranja teksta, no pogrešno bi bilo reći da je on naprosto skraćen – pojedini njegovi dijelovi prevedeni su u glazbu, sliku i pokret. S jedne strane, time su redateljica i dramaturg potvrdili svoj rukopis, u kojem glazba, slika i pokret nisu tek produžetak jezika, nego samostalni i jeziku ravnopravni komunikacijski sustavi. Štoviše, ponekad su mu i superiorni. S druge strane, s obzirom na to da su sumnju u mogućnost međuljudske jezične komunikacije zadržali kao bitan element Pirandelleove drame, time je ostavljen dojam kao da su tu crnu rupu temeljne, komunikacijske jezične funkcije, kojoj se Pirandello toliko puta u svojim djelima vraćao, pokušali preskočiti.

Šest lica bez humorizma

Reduciranost teksta usko je povezana s drugim bitnim elementom Pirandellove poetike. I za Pirandellove romane i za dramske tekstove, a Šest lica traži autora nije iznimka, karakterističan je humorizam koji je Pirandello jasno odvojio i od komičnosti i od satire. Humorist će, prema Pirandellu, baveći se onim što je smiješno i neprilično u različitim domenama – u ovom slučaju u nemogućnosti jezične komunikacije, u nestalnom identitetu pojedinca i u nejasnoj granici između stvarnosti i iluzije te između odglumljenog i realnog – ukazati na ozbiljnost i tragičnost u pozadini smiješnog. U tom smislu, autorski je tim napravio značajan pomak time što je predstavu gradio gotovo isključivo na onome što je tragično i strašno: uzaludni pokušaj Lica da pronađu autora i izvedu svoju dramu i bespomoćnost koju pritom ispoljavaju tako postaju tragedija. Izuzme li se početak u kojem se scena priprema za probu, atmosfera je tjeskobna, mučna a prijelaz u takav ambijent nagao je i neočekivan poput prelaska sna u noćnu moru. Ovdje, dakle, nema komično zbunjenog Redatelja ni dive Prvakinje, u zabuni nema komedije, Majka ne skida vlasulju s glave Madam Pace (koja je ovdje, treba reći, u skladu s cjelokupnom vizijom redateljice groteskna a utjelovljuje je Filip Radoš) i Madam Pace ne govori španjolskim izgovorom; smijeh je, kad ga i ima, hladan i zlosutan. Redatelj (Pere Eranović) i Glumci (Mia Čotić, Franjo Đaković, Zorana Kačić Čatipović, Stipe Radoja i Danijela Vuković) uglavnom su nijemi i nedorasli Licima i konkretizaciji njihove drame na pozornici. Lica stoga u početku djeluju kao utvare, ali postupno se ukazuju kao potpunija i stvarnija od Glumaca, a taj je prijelaz naglašen i pokretom. Zastor se, kao granica između pozornice i stvarnosti, pojavljuje tek na početku, no kasnije se ne spušta ni zabunom prepuštajući tako Lica, Glumce i Redatelja tami i ostavljajući gledateljevu uhu tek pucanj kao točku na kraju potrage za granicom između stvarnosti i iluzije.

Tjeskoba i u slici i u zvuku

Takvu atmosferu nadopunjuju scenografija Igora Vasiljeva i kostimi Ane Marin. Nadrealistični a tjeskobni scenografski pečat postignut je čistim oblicima i hladnim bojama te iluzornim produbljivanjem prostora videozidom a podcrtava ga i svjetlo (Srđan Barbarić). Kostimi Lica groteskno su svečani a neostvarenost njihove drame i nepromjenjivost njihove stvarnosti jednostavno je pokazana bijelim licima umjesto maski i nedovršenom odjećom, koja na sebi ima krojačke oznake. Boje kostima Redatelja i Glumaca, kao i njihova otrcanost naglašavaju razliku između njih i Lica, no pastelne boje pritom ne dopuštaju snažan kontrast, a time ni jasnu granicu između iluzije i stvarnosti. Veliku ulogu u tjeskobnoj i mučnoj atmosferi igra i glazba (birala ju je redateljica), koja, unatoč žanrovskoj i instrumentalnoj raznolikosti, doprinosi koherentnosti djela – i sama je povezana upravo tjeskobnim tonovima. Spoj glazbe, kostima i scenografije rezultirao je sinestezijom – tonovi glazbe mogu se zamisliti u istim onim hladnim bojama i nebojama koje dominiraju pozornicom i kostimima i obratno. Nadrealističnom ambijentu doprinose i lampe umjesto Djevojčice i Dječaka podsjećajući tako da oni postoje u tišini (na kraju ih utjelovljuju Roko Burmaz i Petra Budimir), a ujedno, pogotovo na glavi Sina i Pastorke, evociraju sliku u kojoj autor, sjedeći u naslonjaču svoje radne sobe, ne gasi svjetlo svjetiljke nego pušta da sjene preplave sobu i poprime siluete Lica koja mu obuzimaju maštu.

Sudbina Lica

Mučnu viziju sudbine šest Lica do krajnjih je konsekvencija doveo Marjan Nejašmić Banić u interpretaciji Oca, iz čijeg glasa i tijela upravo izbija želja da se izrazi, da ispriča svoju dramu, kao i iz Pastorke (Sara Ivelić) a dinamika između njih dvoje i njihovih istina daje veliki doprinos ukupnoj dinamici predstave. Nasuprot tome, tragedija Sina (Nikša Arčanin) sastoji se u tome što je on dramski neostvaren lik pa njegova tjeskoba, izražena i u pokretu, i u grimasi i u intenzitetu glasa, izlazi na vidjelo tek kad ga netko pokuša uključiti u dramu. Tragičnost Majke (Petra Kovačić Pavlina), pak, u tome je što je svedena na majčinstvo i nesvjesna svoje literarne prirode. Takva jednodimenzionalnost dojmljivo se očitava u sporom klizanju po sceni kao da je duh, a tome kontrastira sasvim stvarna patnja, koja se najpreciznije i najpotresnije komunicira ponovno izvan jezika - krikom. Sudbina neizvedenih Lica zatočenih u svojoj fiksiranoj stvarnosti, kao i dominantna nijemost Redatelja i Glumaca u neuspjelim pokušajima da izrade scenu i uhvate stvarnost Lica, mogu se denotirati i kao anksioznost s kojom se suočavaju tvorci kazališne predstave, svaki na svoj način, pri susretu s dramskim tekstom i radu na njegovoj konkretizaciji na pozornici.

Dopuštenje za novu viziju

Dakle, nizom pomaka autorski je tim zajedno s glumcima stvorio novu predstavu, ali na takav način da im temeljne teme koje okupiraju Pirandella ne promiču. Pritom su, treba reći, dopuštenje ili barem razumijevanje za vlastitu viziju mogli naći i u samom tekstu. Kad se lik rodi, odmah stekne takvu neovisnost, čak i o vlastitom autoru, da ga bilo tko može zamisliti u bezbroj drugih situacija na koje autor nije ni pomislio, a katkad može poprimiti značenje koje mu autor ni u snu ne bi dao, kaže u Pirandellovu tekstu Otac, a isto vrijedi i za cijelo Pirandellovo djelo koje je 2016. u splitskom HNK poprimilo sasvim novu formu. Kako će publika denotirati značenje ovakvog kazališnog jezika, prepoznati i prihvatiti ovakvog Pirandella, ovisi, dakako, o oba kraja komunikacijskog kanala, odnosno i o senzibilitetu, navikama i iskustvima publike, o konvencijama na koje (ni)je spremna pristati. No, imamo li na umu Pirandellovo shvaćanje stvarnosti kao rascijepljene, promjenjive i neuhvatljive i primijenimo li ga i na kazališnu stvarnost, onda, da se vratimo onom prividnom paradoksu s početka, upravo to novo i neočekivano ovu predstavu čini pirandellovskom.


Ovaj je sadržaj nastao uz potporu Agencije za elektroničke medije, putem Javnog natječaja 03/15 Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.