Selfie: sve opasniji fenomen

Promatrajući horde turista koje su sve češće dio našeg grada, teško je ne primijetiti njihovu potrebu za detaljnim i kontinuiranim fotografiranjem zgrada, kuća, mačaka, restorana, mora, galebova, znamenitosti i apsolutno svakog detalja koji im je u tom trenutku zanimljiv. Ništa novo ni različito od bilo kojeg drugog grada, drugih turista. No ono što se sve češće može primijetiti, ili preciznije, što se ne može ne primijetiti jest sve veća potreba za stvaranjem fotografija na kojima su vlasnici fotoaparata u prednjem, gro planu, a zanimljivosti nekoga grada u pozadini. Tako, na primjer, neka splitska mačka nije mačka ako ispred nje nije faca nekog turista iz Japana, Riva nije Riva ako nema nasmiješeno lice Amerikanca, galeb je u sjeni duck-facea neke Britanke, sv. Duje viri iza nekog australskog uha, a Sustipan je u drugom planu napućenih usana studentice iz Poljske. Da bi se ljubiteljima takvih fotografija omogućio savršen kadar, u koji stanu i lijepo počupane obrve i, štajaznam, Koloseum u Rimu, netko se dosjetio i pomagala jednostavnog oblika i efikasnog rezultata - štap koji drži kameru/fotoparat/mobitel – takozvani selfie stick.

Invazija autoportreta: selfie fenomen

Nisu turisti, a posebno ne splitski turisti, ničim posebna ni prozvana skupina u ovoj invaziji loših i nekvalitetnih autoportreta, oni su samo moja prva asocijacija na selfie-stick. Štoviše, iza njihove face može se vidjeti pokoja znamenitost ili čarobni krajolik. Veća je i raširenija ona skupina iza čijih se glava, a koji put i komada torza vidi bojler, wc školjka, (nekad i sadržaj iste), troslojni toalet papir, perilica rublja, stari komad namještaja, kauč, fotelja, krevet, televizor...

Za vrijeme analognih fotoaparata i filmova od 24 ili 36 slika uvijek bi se našlo i neupotrebljivih, smiješnih, mutnih fotografija. Bilo je i pokušaja autoportreta te hvatanja panorame u kadar zajedno s likom posjetitelja, no tada su se takvi pokušaji nazivali samo lošom fotografijom koja bi često ostala u negativu ili razvijena ostala negdje na dnu ladice. Danas se fotografirana lica koja prekrivaju panoramu, ili ona koja su pak sama sebi svrha, nazivaju selfie a opetovano fotografiranje samoga sebe u raznim interijerima, eksterijerima i životnim situacijama – selfie kulturom i selfie fenomenom.

Selfie i u Oksfordskom rječniku

Čovjekova opsjednutost izgledom, samim sobom, ljepotom te potreba za bivanjem u središtu pažnje, centra, svemira nije ništa novo a svakako nije, niti bi trebala biti fenomen. Kao ni ljudska potreba da izgleda dobro, lijepo, da se svidi. Ali jest fenomen to što su se loše fotografije nečijih lica počele klikati, lajkati, podržavati, širiti te na neki način vrednovati. Fenomen je to što su selfieji pronašli mjesto u umjetnosti, kulturi, Oksfordskom rječniku te sociološkim i psihološkim promatranjima. Fenomen je to što se s vremenom pojavila i uputa o stvaranju dobrog selfieja, što isti ima vrste, kao i definiciju: Osnovna namjena selfieja je istaći najbolje crte lica ili tijela te prikazati osobu u najboljem svjetlu,a to se postiže tako da se ruka kojom se drži aparat prilikom slikanja drži ispružena od tijela i malo uzdignuta iznad glave, kako bi oči djelovale krupnije na slici,a lice izduženije (izvor: novovrijeme.ba).

Produžena ruka za savršeni selfie

Proporcionalno ljudskoj samodopodanosti i samoživosti razvija se i tehnologija koja pomaže u tome, pa se, osim selfie stickova, radi na novim aplikacijama koje će učiniti da tvoj selfie bude savršen, baš onakav kakvoga nalaže nova selfie kultura, te najnovije: umjetna ruka koja je produžetak, u kreativnom i tehnološkom smislu, običnom i dosadnom štapu pa uz njega na novim selfie fotografijama izgledate kao da vas netko drži za ruku. Preciznije, radi se o muškoj ruci, a proizvod se reklamira pod sloganom Izgledajte manje sami te u objašnjenju navodi kako ga je korisno imati jer ćete izgledati kao da je nekome stalo da vas fotografira. Iako je ovaj proizvod navodno nastao kao izrugivanje selfie opsesiji, samo je pitanje vremena kada će on ili njemu slična ideja ući u upotrebu i postati uobičajena i normalna stvar, svakidašnja pojava. Jer tako se neka pojava, kada se često ponavlja i biva društveno prihvatljiva, jednostavno zaodjene u običaj, modu, karakteristiku neke generacije i ono što je do tada bilo nebitno, sporedno, nevrijedno spomena, dobiva pažnju, medijski i društveni prostor, definiciju.

Kad traženje pažnje postane opasno po život

Fotografiranje samoga sebe, postavljanje slika na društvene mreže i traženje reakcija, odgovora na vlastiti izgled u obliku lajkova i komentara, samo po sebi uistinu nije vrijedno ovolike pažnje. Nekome zabava, nekome glupost, nije zapravo ni bitno. No bitno je dokle je taj takozvani fenomen došao. Bojleri i wc školjke više nisu dovoljno atraktivna pozadina pa su zamijenjeni fotografiranjem samoga sebe ispred požara, prometne nesreće, terorističkog napada, nečijeg pokušaja samoubojstva sa mosta, a ukoliko vanjski faktori koji čine super pozadinu nisu dovoljno šokantni ni privlačni za lajk više, rade se selfieji u opasnim situacijama; selfie dok skačeš s padobranom ili bungee jumping, selfie pri skoku more s visoke litice, selfie za vrijeme brze vožnje, selfie s napunjenim pištoljem ili sačmaricom… Kreativni pokušaji privlačenja pažnje sve češće završavaju kobno, pa je nekima selfie fotografija, učinjena u takvim trenucima, postala i posljednja fotografija u životu. Također, u nastojanju postizanja savršene slike pojedinci dovode svoju psihu i tijelo do potpune iznemoglosti, što završava pokušajima samoubojstva, od kojih su neki, nažalost, uspjeli. U tom trenutku bezazlena glupost, taština, nesigurnost postaje kolektivni problem, poremećaj, fenomen.

Selfie jednog makaki majmuna

Kako je uopće došlo do toga da tako jednostavna stvar, kao što je fotografirati svoje lice u izdanju koje ti se sviđa, ili se sviđa drugima, postane hit, moda, kultura, must-have a na kraju i opasnost? Na to pitanje teško je odgovoriti i nisam zapravo sigurna u postojanje pravog odgovora, ali svaki put kad se to zapitam, sjetim se priče o britanskom fotografu Davidu Slateru koji je na indonezijskom otoku Sulawesi fotografirao životinje, kada mu je jedan od makaki majmuna, poznatih kradljivaca svjetlećih turističkih drangulija, ukrao opremu. Oduševljen zvukom koji fotoaparat prozvodi, majmun je, cereći se, napravio milijune selfieja, među kojima je jedan postao posebno poznat i omiljen među ljudima. (a Slater, ponosna žrtva majmunove hirovitosti, koji je na kraju ipak dobio nazad svoj aparat, prepire se na sudu oko pitanja čija su autorska prava na fotografiju – njegova ili majmunova).

U sličnosti opsesije selfiejem među ljudima i majmunima nemam namjeru ulaziti, ali razlika je, vjerujem, u tome što je fotografiranje samih sebe za majmune bila samo trenutna zabava o kojoj nitko od njih postao ovisan, od koje ih nitko neće liječiti, zbog koje se vrlo vjerojatno nijedan majmun neće ubiti.

Ovaj je članak nastao uz potporu Agencije za elektroničke medije, putem Javnog natječaja 6/14 Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.