Seks(ualnost) i invaliditet

Seks. Svuda je i stalno je prisutan. Istovremeno podcijenjen i precijenjen, taj se kulturni, biološki i društveni faktor s lakoćom pretvorio u koristan ekonomski i marketinški resurs, uvukao se u fraze i termine, u stranice blogova, foruma, časopisa i knjiga, u predmet rasprave i zajebancije. Seks je odavno u društvu prestao biti tema o kojoj razgovarati nije pristojno, odavno je prerastao privatna četiri zida i uvukao se u stihove i pjesme, u reklame i vijesti, u misli i riječi. Razgovori o seksu različiti su ovisno o kontekstu i međusobnoj povezanosti u grupi ljudi, a najkreativniji se najčešće događaju u grupi prijatelja pa je ova tema izvor smijeha, viceva i šala, manje i više neukusnih dosjetki i dijeljenja intime, što ponekad izgleda kao natjecanje: tko će postaviti luđe pitanje, tko će dati luđi odgovor. Razmišljajući o tome koliko je intimni odnos odavno prestao biti intiman, čini se da više ne postoji tema u području seksa i/ili seksualnosti koja nije adekvatna i prihvatljiva, kao da odavno ne postoji granica, kao da nema tabua. No, postoji ipak tema o kojoj se ne raspravlja, koja se izbjegava, koja izaziva nelagodu i čuđenje. Tema osjetljiva i skliska, o kojoj se gotovo nitko ne usuđuje govoriti a ako se to ipak dogodi, onda se stiša ton, zjenice se rašire, lice poprima crvenu boju a govor tijela otkriva da je tema problematična, kao da se radi o najskrivenijoj državnoj tajni, koja se priča sa strahom od ideje da netko čuje, sa strahom od nekakve kazne, od društvene osude.. Seks i seksualnost osoba s invaliditetom. Tabu tema.

Što je seks bez seksualnosti?

Iako ubačen u sve moguće kontekste, seks je izvađen iz svog krucijalnog konteksta – seksualnosti. Razgovor o seksu, kao i razmišljanje o njemu, najčešće je lišeno seksualnosti, pa se često zaboravlja da je seksualnost više od nagonskog, fiziološkog i fizičkog fenomena. Seksualnost je izrazito složen psihološki i sociološki fenomen i upravo je društvo, kultura određenog društva, ta koja nas uči što je privlačno i seksi, a što ne, što je prihvatljivo i dolično seksualno ponašanje. Društvo je to koje oblikuje naše stavove vezane uz spolni život i ono je glavni krivac što su seks i seksualnost osoba s invaliditetom tabu.

Osobe s invaliditetom doživljavaju se kao aseksualne

Na osobe s invaliditetom u društvu se gleda kao na potpuno aseksualne osobe, u cijelosti lišene potreba i želja, mogućnosti i šansi. O njihovoj seksualnosti nema potrebe govoriti, jer prevladava stav da ona i ne postoji. Tu i tamo pojavi se ipak poneka crtica, poneki pokušaj ukazivanja na ovaj problem, ali gotovo u pravilu na web portalima specijaliziranim za osobe s invaliditetom. Na taj način tema ostaje nevidljiva, neizgovorena, marginalizirana. Baš kao i njihove potrebe. Kao društvo sebično smo i bez posljedica sterilizirali i kastrirali sve pojedince koji imaju neki nedostatak. Preciznije – fizički nedostatak. Još preciznije – vidljiv fizički nedostatak.

Izvan medijskih okvira lica i guzica

Osobe s fizičkim invaliditetom osuđene su stoga nerijetko na samački život, potpunu nepravednu segregaciju i degradaciju, diskriminaciju i etiketiranje. Do te smo ih mjere izgurali iz društva da se ne ostvaruju ni njihove osnovnije osnovne ljudske potrebe, a kamoli nešto toliko kompleksno poput potrebe za ljubavlju, za pripadanjem, za nježnošću. I sve s jednostavnim opravdanjem – jer njihovo tijelo nije u skladu s društvenim normama. Nije prihvatljivo jer nije lijepo. Jer, zna se što je lijepo. Iako se pojam ljepote mijenjao iz jednog razdoblja u drugo, kao i poimanje seksualnosti, seksa, normi i vrijednosti vezanih uz intimni život, zna se ipak što je danas lijepo. Ukoliko neki još ne znaju - mediji su tu da ih nauče. Jer ipak svi spadamo baš u taj koš, taj isti medijski okvir lica i guzica s naslovnih stranica?

Najčešći stereotipi o seksualnosti i seksu osoba s invaliditetom

No, što se zapravo krije iza zbunjenih pogleda i nelagode koja se javlja kod većine ako se slučajno nađu oči u oči s ovom temom? Najčešće se radi o strahovima, predrasudama i stereotipima koji se baziraju na svođenje cjelokupne osobe na jedan njezin dio, ponovno svođenje seksualnosti na seks, a seksa na seks iz udžbenika, onaj društveno nametnut kao jedini prihvatljiv. Strahovi, predrasude i stereotipi o seksualnosti i seksu (s) osoba(ma) s invaliditetom mogu se svesti na nekoliko najčešćih stavova i razmišljanja koji su u svojim pojavnim oblicima jednostavni i ogoljeni, baš kao i poimanje seksualnosti osoba s invaliditetom.

Osobe s invaliditetom ne mogu imati erekciju / ne mogu doživjeti orgazam: invaliditet ima toliko različitih nijansi i oštećenja da je nemoguće generalizirati i uistinu znati individualne mogućnosti i ograničenja. Nije svaki invaliditet isti. Umjesto medicinskih anamneza svake osobe s invaliditetom pojedinačno, postavlja se pitanje: koliko je među zdravim i normalnim osobama onih koji ne mogu postići erekciju ili orgazam? Statistika kaže sljedeće: muškarci – 52 %, žene – svaka peta.

U tom odnosu nema spontanosti, nema kreativnosti - dokazano je da se uslijed gubitka jednog osjetila pojačavaju druga. Dokazano je i da kreativnost nema nikakve veze sa fizičkim predispozicijama. Znači li nemogućnost kretanja ili akrobacija po krevetu nepostojanje drugih načina uživanja i ispoljavanja seksualnosti i senzualnosti? Koliko je spontanosti i kreativnosti u normalnim i zdravim vezama? Koliko je u uobičajenim, društveno prihvatljivim vezama predvidivosti i istosti?

Ako me privuče netko takav, nešto nije u redu sa mnom…Strah od drugog i drugačijeg postoji od kada postoji čovjek. Ono što se, međutim, nije razvilo u sva ova tisućljeća jest spoznaja da smo i mi uvijek nekome, iz nekog razloga, drugi i drugačiji. U ovakvom razmišljanju ključne su dvije stvari koje treba imati na umu; faktori zbog kojih se dvoje ljudi privuku i požele ostvariti vezu (je li to uvijek i jedini faktor u ostvarivanju veza zato što izgleda kao s naslovne stranice modnog magazina?) i drugo – društvena očekivanja ili, narodski rečeno, A šta će ljudi reć? Ovaj takozvani argument nerijetko je glavni uzrok neostvarenih snova, želja, ambicija i plaćanja privatnih psihoterapija. A kada je isti uzrok direktnog diskriminiranja i zanemarivanja određene društvene grupe, naglo poprima mnogo opasniju i ozbiljniju notu i biva kompleksan i značajan problem i prepreka, kako u ostvarivanju vlastitih, tako i u stvaranju okružja za ostvarivanje tuđih osnovnih ljudskih potreba.

Ključni problem: društveno neprihvaćanje

Društveno neprihvaćanje golem je i ključan faktor u problemu seksualnosti osoba s invaliditetom. Intimni odnos sa invalidom jednostavno nije normalan - zaključit će mnogi i time prekinuti daljnje razmišljanje o tome. I otići zatim kući u svoja četiri zida koja dijele sa svojim društveno prihvatljivim partnerima. Ima, među njima, emocionalno hladnih i nedostupnih partnera, onih koji varaju i lažu, onih koji psihički ili fizički zlostavljaju. Postoje i odnosi u kojima ne postoji intimni život, kao i oni puni gorčine i mržnje. Odnosi s osobom koja ima psihički, duhovni, emocionalni, kreativni ili moralni invaliditet - takvih je pregršt. Zaključujem stoga da su veze s osobama s invaliditetom itekako prihvatljive, dokle god se invaliditet – ne vidi.

Ovaj je članak nastao uz potporu Agencije za elektroničke medije, putem Javnog natječaja 6/14 Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.