Savršen blizanački zločin

Nakon nedavnog, ekranizacije dostojnog, ubojstva koje se odigralo u novogodišnjoj noći i koje nas je počastilo sa spektakularnim naslovima i slikama fatalne domine Dolores (Jutarnji u srcu), u javnosti se pojavila rasprava oko mogućnosti razlikovanja jednojajčanih blizanaca, te postoji li šansa za izvršenje savršenog zločina. Iako jednojajčanih blizanci startaju od iste genetske podloge, okoliš u kojem se razvijaju nije isti čak ni u maternici što rezultira različitim otiscima prstiju što je svakako najlakši i najjeftiniji način utvrđivanja nečijeg identiteta. Međutim, ako otisci nisu prikupljeni s mjesta zločina i nema pouzdanih svjedoka koji će prepoznati ožiljak/tetovažu ili neko drugo specifično obilježje, preostaje jedino nadati se da je ostao DNA-trag pomoću kojeg se zločin može rasvijetliti.

Iako se uvijek pretpostavljalo da su jednojajčani blizanci zapravo genetski identični, najnovija istraživanja pokazuju kako to ipak nije slučaj. Jedno od istraživanja je pokazalo kako se takvi blizanci razlikuju već pri samom izlasku iz maternice - i to u epigenetskim markerima. Oni nisu ništa više od kemijskih modifikacija koje određuju u kolikim količinama će neki gen biti aktivan u organizmu, a čime se objašnjavaju razlike u izgledu, osobnosti te sklonosti raznim oboljenjima kod jednojajčanih blizanaca. Također je zanimljivo da se te razlike povećavaju s godinama, tj. izloženosti raznim kemikalijama, različitoj prehrani te uvjetima u okolišu, te će biti jako izražene kod blizanaca koji su odvojeni nakon rođenja.

Daljnja istraživanja su demonstrirala kako se jednojajčani blizanci razlikuju i u broju kopija određenih gena. Usprkos tome što se nasljeđuje po jedna kopija gena od svakog roditelja, genom nije statičan i moguće su njegove preinake koje mogu rezultirati gubitkom gena ili njegovom multiplikacijom što u nekim slučajevima može dovesti do podložnosti ili čak i otpornosti na neke bolesti, a često se povezuje s autizmom i šizofrenijom. Genomske razlike mogu nastati i zbog same nesavršenosti mehanizma kopiranja molekule DNA tijekom diobe stanice (npr. umetne se kriva baza koja je osnovna jedinica DNA) i te pogreške će se također akumulirati kroz godine, no one ipak nisu brojne te je u prosjeku zamijećeno oko 350 mutacija (na otprilike tri milijarde baza) među blizancima.

Dakle, postavlja se pitanje čemu sva ta drama kada očito postoje razlike među jednojajčanim blizancima? Nažalost, s trenutnim metodama uspoređivanja uzoraka DNA, jednostavno ih nije moguće razlikovati. Naime, spomenute razlike nije nužno lako detektirati jer se ne nalaze uvijek na istom mjestu u genomu te variraju među parovima blizanaca. Ono što je pak problematičnije jest da razlike variraju i u ovisnosti o tkivu iz kojeg je došla DNA - npr. moždane stanice će se manje razlikovati među blizancima od jetrenih koje se puno više dijele te samim time imaju i veću šansu nakupiti mutacije tijekom životnog vijeka. U svakom slučaju, ovakva istraživanja pružaju dobru podlogu za razvoj novih, detaljnijih, forenzičkih metoda koje će pomoći istražiteljima razriješiti komplicirane slučajeve koji uključuju jednojajčane blizance, a nije na odmet i nova epizoda CSI-a.