Sad sam Lucky šokirao i nasmijao
Predstavu Sad sam Lucky Matije Ferlina u Split je doveo IKS festival. Jedno je sigurno – Ferlinov projekt ostavio je publiku bez daha; uspio ju je u nekoliko navrata šokirati, ali i nasmijati.
Jedan čovjek odjeven u crno, jedan crni stol, crne knjižice ispunjene stihovima kao poklon pri ulasku u dvoranu Gradskog kazališta lutaka i gledalište zaogrnuto u tamu; to su prve slike koje je iskusio svatko tko je odlučio prvu ljetnu večer provesti uz predstavu Sad sam Lucky Matije Ferlina, koja pripada seriji radova SAD SAM započetoj 2004. godine, a koju nam je u Split doveo IKS festival.
Lucky je Srečko Kosovel, slovenski pjesnik čiji su poezija i život poslužili kao inspiracija i polazište kreativnog procesa koreografa i izvođača, a jedno je sigurno – Ferlinov projekt ostavio je publiku bez daha
- A lot of work awaits me, isn't that cheerful? - Ovom Kosovelovom rečenicom Matija započinje svoj nevjerojatan performans ali i, ponavljajući je kao mantru, njom predstavu dijeli na nekoliko cjelina. Na ogoljenoj pozornici gdje su jedini rekviziti tek crni stol, papiri s poezijom, klamarica i čaša vode, a gdje je pod prekriven komadima ugljena i crnom prašinom, Ferlin je uspio u nekoliko navrata šokirati, ali i nasmijati gledatelje.
Koristeći vlastito tijelo, prostor i jezik kao alate, neumorno mijenjajući položaj, prebacujući se s jedne teme na drugu, iz jedne emocije u drugu, on kao da sve relativizira; počevši od jezika, preko autobiografičnosti Kosovelovih riječi, prostora i dostupnih rekvizita gdje mijenja položaj i ulogu stola u performansu, pa sve do tijela čija je fizička spremnost u maksimumu čak i kada miruje.
Ferlinova izvedba cijelo vrijeme balansira između krajnosti; iz mirnog ležanja na prljavom podu pozornice on prelazi u potpunu aktivnost praćenu skakanjem na stol i vikanjem, iz plača u nekontrolirani smijeh, iz prolaznih riječi i doživljaja u vječne ideje koje ga povezuju s Kosovelom. I zaista, turbulentna Matijina izvedba bi se mogla protumačiti kao dijalog s autorom od kojeg ga dijele desetljeća, ali u kojemu je prepoznao ne samo svoj, već jedan univerzalan život i rad umjetnika.
Okupan znojem, prekriven crnim ugljenim prahom, ozbiljnog prodornog pogleda Ferlin je predstavu doveo do vrhunca. U pratnji glasnog instrumentala on, okrenut leđima publici, izvikuje riječi koje su prisutni mogli očekivati i koje ostaju u zraku i nakon gromoglasnog pljeska; A lot of work awaits me, isn't that cheerful?