S druge strane Zida
Mišljenja o splitskom koncertu The Wall prilično su podijeljena, no jedno je sigurno: stadionski je model zakazao. Oni koji nisu pratili turneju od početka dobili su pristojan i zanimljiv show, mada pomalo zbrčkan.
Prije svega, tekst će biti relativno kratak jer već postoji moja recenzija koncertne izvedbe The Walla, održane u zagrebačkoj Areni 13. travnja 2011.. Budući da se u jednom toliko razrađenom konceptu malo što mijenja, ne treba trošiti riječi na opisivanje nečeg predvidivog – piše Vjeran Stojanac za klfm.org.
Vrsni glazbenici kojima se Waters okružio ne mogu dostići nijanse izvornika
Neke se stvari ipak jesu promijenile od rujna 2010., kada je nastupom u Torontu službeno započela svjetska turneja The Wall, koja je trebala trajati otprilike godinu dana. U međuvremenu je Roger Waters shvatio sve prednosti produljenja turneje, u prvom redu one koje se odnose na punjenje bankovnog računa. Razlog je trebao biti prozaičan: tvrdilo se da u južnoj Americi, inače velikoj bazi Watersovih fanova nema dvoranskih objekata adekvatne veličine pa se prešlo na stadionski model. Koliko u tome ima istine, nebitno je jer jedno je potpuno sigurno – turneja The Wall rastegnut će se do neslućenih granica. Njezin je koncept Waters već proglasio svojim životnim djelom.
Istina, pojedini se njezini segmenti modificiraju u skladu s aktualnim ratovima, državnim udarima, novim žrtvama represivnih režima, no to su tek sitni detalji simbolike zida, koji sa samim nastupom baš i nemaju veze. Štoviše, forma i sadržaj The Walla nisu se bitno promijenili od posljednjih nastupa sastava Pink Floyd iz ljeta 1980., uz izuzevši Ballad of Jean Charles de Menezes, skladbu koja je u koncept uvrštena u lipnju 2011. Tek će pojedinci uočiti da vrsni glazbenici kojima se Waters okružio tijekom posljednje tri godine (tu je između ostalih Snowy White, bivši koncertni ritam gitarist Pink Floyda), unatoč nadarenosti i sposobnostima, ne mogu dostići nijanse izvornika. Tako primjerice pjevač Robbie Wyckoff, inače zadužen za pjevanje vokalnih dionica Davida Gilmoura ponekad teško doseže njegove registre, dok se nešto bolje snalazi također Gilmourov supstrat na solo gitari, Dave Kilminster.
Napada neoliberalizam, religije i korporacije dok se uživljava u ulogu Boga i Spasitelja koji puni svoje bankovne račune
Spomenute modifikacije koncepta The Walla, barem u odnosu na prvu godinu turneje prijete njegovim pretvaranjem u neku vrstu javnog dobra, u izraz generacijskog bunta. Da, upravo tako – Waters lukavo koristi štrajkove, događaje Occupyja, previranja na Bliskom istoku, nove potencijalne ratove, što samo po sebi nije nužno loše. No, uzmemo li u obzir da je istoimeni album (kao i prvi niz scenskih nastupa) nastajao depresivnih kasnih sedamdesetih, kada je Waters prolazio kroz jednu od svojih najvećih kriza, stvari polako postaju jasnije. Ako je Roger Waters nukleus Zida, ne dolazi li time do izjednačivanja njegovih psiholoških poremećaja iz doba nastanka albuma sa spomenutom ratnom ikonografijom? I nije li pomalo apsurdno da Waters zdušno napada neoliberalizam, religije i korporacije dok se istovremeno uživljava u ulogu Boga i Spasitelja koji svakim odsviranim koncertom puni svoje bankovne račune.
To su tek neka od pitanja koja čekaju odgovor a s vremenom će ih biti sve više.
Jedno je sigurno: stadionski je model zakazao
Mišljenja o splitskom koncertu The Wall prilično su podijeljenja, no jedno je sigurno: stadionski je model zakazao. Produljenjem i povišenjem zida, dakle ukupnim povećanjem scenskog prostora možda ostaje više prostora za efekte i animacije, ali u čitavom tom prostoru Waters i prateći sastav (koji je od početka smješten iza zida koji se počinje graditi) djeluju sitno, izgubljeno i neuočljivo. Stadion je opasna igračka, tako da su čak i oni poput Springsteena, U2 ili The Rolling Stonesa, koji su na stadion naviknuti, stalno na oprezu zbog zamki koje im možda sprema. Najgore je kad izvođača proguta scena.
Usporedbom s nastupom u zagrebačkoj Areni splitski koncert otkriva još neke slabe točke. Primjerice, više nema hidrauličnih platformi koje su tijekom uvodne In the Flesh podizale uniformirane statiste sa zastavama na desetak metara visine. Poslovična krmača Algie, pretvorena u zlog globalističkog vepra, dominirala je zagrebačkim prostorom lebdeći pod krovom Arene, no na Poljudu se njezina pojava izgubila u nametnutom volumenu. Djelovala je neuočljivo i izolirano.
Scena rušenja po mojem je mišljenju posebno velik propust, čak razočarenje. Zid se, naime, srušio relativno brzo, u otprilike deset sekundi, raspavši se pritom na krupne dijelove. S druge strane, rušenje je u Areni bilo pravi doživljaj: čitavu minutu prije detonacije, kojom započinje slojevito rušenje zida i koje će potrajati tridesetak sekundi, zlokobnu tišinu polagano nagriza klaster niskih frekvencija, rastuća zlokobna i prijeteća tutnjava koja eskalira padom prve cigle. Zbog čega su iz stadionskog koncepta izbačeni ovi i još neki elementi, vjerojatno zna samo Roger Waters.
Oni koji nisu pratili turneju od početka dobili su pristojan i zanimljiv show
Ukratko, oni koji nisu pratili turneju od početka dobili su pristojan i zanimljiv show, mada pomalo zbrčkan zbog niza kontradiktornih poruka i asocijacija. Najveći broj posjetitelja – a to je ista ona masa koja je kroz prethodna tri tjedna već dvaput napunila Poljud – pričat će o njemu nekoliko tjedana te se zatim vratiti svojim uobičajenim temama kao što su Ceca, Thompson ili Rozga. Ostarjeli rockeri u šezdesetima dobili su pristojnu injekciju nostalgije, a mlađi su štovatelji, izgleda, jedini kojima je ostavljeno pravo analize i kritičkog pogleda. Sve u svemu, svevremenska glazba potpomognuta vrhunskom produkcijom i scenografijom ipak ostavlja mjesto brojnim pitanjima.
Ipak nije sve crno, u dvama je detaljima splitski koncert nadmašio onaj zagrebački. Waters je rekao da je jedan od članova benda primijetio da je splitska publika prva uspjela pjevati Hey you dovoljno glasno da se čuje i preko zida, a riješen je i problem tehničke prirode koji se pojavio u Zagrebu. Konačno je, naime, uklonjena greška na projektoru koji prije dvije godine očito nije prepoznavao hrvatske dijakritičke znakove, pa smo tijekom izvođenja pjesme Mother kao odgovor na dvojbu Mother, should I trust the Goverment? na zidu dobili uredan odgovor Nema jebene šanse! umjesto prethodnog Nema jebene _anse!