Rođendan

23_10_2014 / 14:29h  |  Autor: Marin Bižaca  |  Foto: everystockphoto.com
Rođendan

Renata uhvati kristalnu pepeljaru, zamahne njome i pogodi Žaklinu u glavu. Krv joj oblije lice i poprska stol ispred nje. Djeca su se plačući od straha posakrivala ispod stola.

Goran je samo jednom pitao majku za oca. Prihvatio je njen odgovor: - Doznat ćeš, sine, kada budeš veći i spreman za to.

*****

Bližio se Renatin pedeseti rođendan. Bila je samohrana majka. Život je posvetila svom petnaestogodišnjaku, sinu Goranu.

Njena majka Zorana rano je ostala bez supruga. Nije se vratio iz Njemačke. Radio je, kao mnogi gastajbajteri, na gradnji mostova. Kažu da je poginuo spotaknuvši se na velikoj skeli, pao i na mjestu preminuo. Ostavio je Zoranu samu sa tri kćeri. Uspjela ih je othraniti, dati im pristojno obrazovanje. Bila je dobrog zdravlja, osim što bi je ponekad boljela koljena. Zbog toga bi se poslijepodne odmarala, u naslonjaču, u dnevnom boravku, držeći noge na stolici i gledajući TV. Na njoj bi se vrtjela jedna u niza sapunica: Marisol, Sulejman, Zora dubrovačka... Došla bi joj u posjet susjeda Jelena, da joj pravi društvo pri gledanju i komentiranju serija.

Renata je radila. Poslijepodneva su bila namijenjena samo Goranu i njoj. Ako je bilo lijepo vrijeme, šetali bi uz more sa zlatnim retriverom Bingom. Renati bi tada teške misli na prošlost za tren nestale. Izbrisale bi se iz njena života. Tako bi skupljala snagu potrebnu za nova jutra.
- Koje je ovo slovo? – upita Renata Gorana ispisujući štapom slovo na žalu.
- K – odgovori Goran kao iz topa.
- Mama, a koji je ovo broj…? – Sjećala se Renata kako su se nekada zabavljali i uz smijeh kladili koje će prvo slovo, broj ili riječ, obrisati nadolazeći val. Tko bi dobio morao je reći gubitniku svoju želju, koju je morao ispuniti.
Gorana su u školi, naročito pri kraju osmog razreda, često izazivali nazivajući ga pogrdnim imenima. Plačući se vraćao kući. U srednjoj se bolje snalazio. Sprijateljio se s učenicima iz razreda. Marijom i Branom. S njima bi često igrao basket.

*****

Renata je imala dvije sestre. Stariju Žaklinu i mlađu Juliju. Obje su bile udane. Živjele su svojim životima. Žaklina je bila domaćica. Loša je bila učenica. Na jedvite jade je završila za frizera. Sanjala je da će se bogato udati i da neće morati raditi. Posvetit će se suprugu i odgoju djece. Bila je dosta izbirljiva u vezi s muškarcima. U njenom životu ih je bilo mnogo. No, kada je došao Rajko, znala je da je on onaj pravi. Osvojio ju je svojim šarmom i toplim riječima. Bio je šef u banci; imao je dobru plaću.
Nakon mnogo pokušaja, poslije dva abortusa i sedam godina braka, dobili su kći Luciju. Bila je plaha, nježna crnokosa djevojka, puna životnih planova i mašte. Uživala je u izradi jednostavnih ukrasnih predmeta od raznobojnih traka i niti vune. Uvijek je nešto eksperimentirala, spajajući, lijepeći. Pravila je lijepe ukrase za kosu, bedževe za odjeću, dekoracije za torbice. One bi isticale i davale posebni šarm ženama. Prodavala ih je i na taj način zarađivala svoj džeparac.
Julija, najmlađa kći, bila je, za razliku od Žakline, željna znanja. Zavoljela je knjigu od malih nogu. Još kao mala često bi imala knjigu u rukama. Prepustila bi se maštarijama koje su dočaravali uzbudljivi književni junaci.
Diplomirala je suvremenu englesku književnost, kao jedna od najmlađih i najboljih studenata. Poslije četiri godine rada na Institutu, magistrirala je kao najmlađa iz svoje generacije. Govorila je četiri strana jezika. Često bi čitala knjigu na njemačkom, a razmišljala o njoj na francuskom. Imala je vrlo malo vremena za druženja. Najstarija joj je sestra govorila da će postati stara cura, ako nastavi takvim životom.
No, život to nije htio. Upoznala je Slavka. Pojavio se na vratima njena kabineta.
- Mogu li razgovarati s Julijom Meštrović? – rekao je ugodnim baritonom.
- Ja sam, kako vam mogu pomoći? – odgovori Julija.
Njegov pogled je prelazio preko nje i, čudeći se, promrmlja:
- Smatrao sam vas starijom. No, dobro. Lidija je rekla da mi možete pomoći.
- Kako? – upita Julija.
- Znate, ja sam pisac. Tražim novog lektora za svoju novu knjigu. Dosadašnji mi je upropastio zadnju zbirku i jako sam ljut na njega. Rekla mi je Lidija da bi vam dobro došlo da zaradite nešto i na ovakav način. Evo vam CD s tekstom moje nove knjige. Na njemu je broj mobitela. Ako se odlučite prihvatiti moju ponudu. Kada mogu očekivati vaš odgovor?
I tako je Slavko ušao u Julijin život i evo ga s njom na sestrinom pedesetom rođendanu, zajedno s njihovim sinom Lukom.

****

Renati je od jutarnjih sati pomisao na rođendansko slavlje stvarala veliku težinu u prsima. Sjećanje ju je vratilo u prošlost kad joj je trebala odgoda zajma za obnovu kuće. Rajko se sam ponudio pomoći oko toga.
- Prokleti bankari – promrmlja Renata, ispijajući i drugu bocu bijelog francuskog vina.
Znala je da će se opiti. Još ima dosta vremena do večere. Prokleta večera. Mrzim je, pomisli. Za njenu je majku najvažnije u životu okupljanje obitelji.
Fućkam ja na ovakvu obitelj. Najradije bih prespavala ovaj glupi dan; ionako je sutra novi. Opet prolaziti namješteno smješkanje. Glupe ženske razgovore o hrani, kolačima i modi. Kako treba kuhati ovo i ono jelo. Tortu peći točno dvadeset minuta, ni minutu više, ni manje. Namazati je vanilijskom ili čokoladnom kremom. Koje debljine? Kako je obučena Pamela Anderson? Kako i zašto se razveo Mel Gibson? Prazni komentari, šuplji razgovori bez dubine i sklada. Dok je Renata razmišljala pijuckajući u velikom naslonjaču u dnevnom boravku, majka je vladala kuhinjom.

Miris pečene divljači širio se cijelom kućom. Renata uzdahne i ustvrdi da ipak ovo rođendansko okupljanje ima nešto pozitivno, a to je pečena divlja patka. Goran je u školi. Popodnevna smjena. Vraća se u šest. Večera počinje oko sedam. Što se više bližila, Renata je bila nervoznija. Iako ju je vino omamilo, u njoj se skupila sva težina dotadašnjeg života. Oglasi se zvono na vratima. Julija s mužem i sinom.
- O, tu si se slavljenice sakrila! Evo nešto za tvoj polustoljetni rođendan – poviče kad ugleda Renatu i pruži joj poklon umotan u šareni papir. Unutra je bila prekrasna crna haljina. Uskoro se Goran vratio iz škole, a malo poslije njega su stigli i Žaklina, Rajko i Lucija. Okupili su se u dnevnom boravaku. Goran pogleda majku i promrmlja za sebe:
- Opet si se nalila.
Nakon pojedene pečene divlje patke, oglasi se baka Zorana sa zdravicom:
- Za sve prošle i buduće najljepše godine života ove velike obitelji, koje su prošle u ljubavi i slozi, čestitam mojoj kćeri pedeseti rođendan!

Julija počne pjevati Sretan rođendan ti... i svi skupa zapjevaju uz traženje govora slavljenice.
Slavljenica odjednom osjeti čudesnu snagu da izbaci iz sebe tajnu koju je skrivala svih ovih godina. Zaključi da je ovo trenutak kada ima dovoljno snage za to.
- Hvala puno svima koji su došli na moj rođendan. Hvala Juliji, njenom suprugu i sinu, koji su imali vremena doći čak iz Londona. Večeras imam za vas jedno iznenađenje – zaokruži pogledom po prisutnima – Mnogo puta ste me pitali tko je otac mog petnaestogodišnjaka? Odgovor sadrži samo pet slova. Tvoj muž, Žaklina. Pitate me kako? Morala sam, nažalost, na takav način zaraditi, onu dobro vam znanu odgodu kredita, za ovu kuću. I sama znaš da smo majka i ja bile u novčanim problemima tada. Mnogo novca smo slali Juliji, za njeno školovanje. Pitate se, jesam li bila kivna zbog toga na nju, što nisam imala novca kao drugi za izlaske i čašćenja. Ne! Podržavala sam je i podupirala u daljnjem školovanju. Zajedno s majkom veselila sam se svakom njenom uspjehu. Kao svom vlastitom. Ti si se, Žaklina, uvijek pravila puno pametna i izigravala nevinašce, a tvoj, kako ti kažeš, vjerni suprug Rajko pumpa, i tako naplaćuje razne usluge, pa i odgode kredita. Srećom nije tražio da mu plaćam u ratama – pijano podigne čašu prema Rajku.
- Kako te nije stid da tako lažeš i to pred djecom i svima ovdje. Tko zna tko te je napumpao, a okrivljuješ mog dragoga. Ne želim slušati tvoje seksualne fobije. Uvijek si imala bolesne fantazije. Bolje ti je da odeš u neku od onih ustanova na doživotni odmor gdje i pripadaš. Da, u ludnici ti je mjesto – vikala je Žaklina.
- I dan danas se liječim od tog šoka, moja draga sekice. On me uništio. Svu mladost, kao da mi je isisao. Uspio je otjerati daleko moju jedinu pravu ljubav, Borisa...
- Znam tu tvoju priču napamet. Ne moraš je ponavljati. Sama si kriva. Odbila si ga. Što si mogla i očekivati? Da će puzati za tobom? Željela si ga dresirati kao psa. Mislila si da će cijeli život trčati za tvojom suknjicom. Ha!
Renata uhvati kristalnu pepeljaru, zamahne njome i pogodi Žaklinu u glavu. Krv joj oblije lice i poprska stol ispred nje. Djeca su se plačući od straha posakrivala ispod stola.
- U autu imam prvu pomoć. Evo me odmah! – reče Julija i otrči.
- Želim da mi taj mlinski kamen padne s vrata i razbije se u tisuće komada. - govorila je Renata, ne shvaćajući da je nitko ne sluša.- Nakon gnjusnog čina došla sam jecajući kući. Majke srećom nije bilo. I nakon tuširanja i ispiranja, smrad je ostao danima na meni. Prokletniče, seksualni manijače!

Otme se iz Slavkovog stiska i dograbi nož. Krene prema Rajku, koji se ukočio i zanijemio od straha.
- Stani! Smiri se! – uzvikne Slavko i izbije joj nož iz ruke. Uhvati je čvrsto oko struka.
- Ne želim više gledati tvoju njušku, jebena svinjo! Pljujem na tebe! Mrš iz moje kuće! Kako te nije sram, nakon svega što si mi napravio! Još mi dođeš na rođendan! Što me gledaš tim pokvarenim očima, manijače! - urlikala je dok su joj pramenovi kose divljali oko lica
Iz daleka se čula sirena.


Biografija autora

Marin Bižaca rođen je 29.06. u Splitu gdje je završio Filozofski fakultet. Predavao je u nizu osnovnih škola u Milni na Braču, Makarskoj i Podgori. Osim proze, piše i poeziju. Počeo pisati kad je kao vojnik proživljavao teške trenutke na bojišnici. Nakon rata, uz duge šetnje i razmišljanja, našao zadovoljstvo i duševni mir u knjigama i pisanju.