Ritina škola uniformiranosti
Što je znanje i kako ga vrednovati u svijetu u kojem doktori i profesori pune zatvore, i u kojem je poželjno uopće se ne razlikovati od drugih? Pitanja su to koja su sa sobom ponijeli gledatelji predstave Ritina škola.
U nedjelju 14. prosinca, s početkom u 19.30 sati, u splitskom je HNK-u odigrana jedna od najizvođenijih suvremenih komedija na svijetu, Ritina škola, u produkciji kazališta Play Art.
Predstava je nastala po nagrađivanom tekstu britanskog dramatičara Willyja Russela, a za hrvatsku ju je publiku preveo, prilagodio i režirao Marko Torjanac, koji uz Natašu Janjić Lokas, glumi u ovom komadu bogatom britkog humora. Russelova Educating Rita premijerno je igrala 1980. u londonskom kazalištu The Warehouse, u režiji Mikea Ockrenta, s Julie Waters i Markom Kingstonom u glavnim ulogama. Predstava je 1983. pretvorena u istoimeni film s Julie Walters i Michael Caineom.
Torjanac je Pravdan, sveučilišni profesor koji prihvaća vođenje večernjeg tečaja književnosti da bi izbjegao obveze zabavljanja gostiju koje njegova supruga uporno poziva na večere, koje se pretvore u dosadne suhoparne rasprave o stanju na katedri i fakultetu. Janjić Lokas je Rita (Štefica pravim imenom) iz naslova, mlada britka i brbljava frizerka koja je odlučila nasljedstvo od pet tisuća kuna iskoristiti da si promijeni život. Rita želi napokon shvatiti život i svijet, ne želi više prebacivati program kada na televiziji krene dnevnik ili prijenos nekog baleta, želi kužiti stvari.
Karakteri u Ritinoj školi na prvi pogled obiluju stereotipima; gdje god da uperite prstom, ubost ćete neki, bilo da je riječ o rezigniranom ciničnom profesoru koji prečesto nazdravlja brojnim književnicima zguranim, zajedno s bocama viskija, u police njegova kabineta, ili o srčanoj frizerki koja jedva hvata dah od silne priče, a zaogrnuta je u krzno i ružičastu boju dok joj na glavi strši platinasto plava kosa. Rita obožava književnost, nema romana s kioska koji nije pročitala, toliko je drugačija da svugdje strši. Dva stereotipa stavljena su u opoziciju: Pravdan, razočaran u ljubav, život i književnost, pokušava ugurati entuzijastičnu Ritu u kalup iz kojeg napokon neće stršati. Jer se školski sustav i obrazovanje prečesto svode upravo na to, na suzbijanje svake individualnosti. Ritini eseji od svega jedne – dvije rečenice, dovitljivo britki, nisu dovoljno dobri da ona prođe ispit i ,tek kada napiše jedan koji se ni po čemu ne razlikuje od drugih, kada šarene odjevne kombinacije zamijeni monokromnom odjećom, vrckastu frizuru elegantnom pundžom, na nos nabije velike naočale i krene posjećivati tribine o ženskim pravima, ona je spremna da se uklopi u svijet obrazovanih, onaj svijet kojem je težila.
Odjednom stereotipi zamjenjuju uloge; Rita je sada Štefica, napokon shvaća kržljavog Krležu, na neki je način nadrasla svog učitelja i napokon zna misliti svojom glavom, dok se Pravdan nađe bez tla pod nogama doživjevši poslovni i ljubavni krah i shvativši da strši u društvu u kojem je do sada trebao imati sređen život i prioritete. On zaziva onu staru jednostavnu Ritu koja je ušetala u njegov kabinet i s kojom je njegov dosadni život napokon dobio nešto interesantno.
Usprkos svim stereotipima ipak možemo iščitati jedan dublji sloj, onaj koji se na te stereotipe zapravo obrušava, pa je splitska publika napustila predstavu s mnoštvom pitanja koja su ponijeli kao suvenire. Što je znanje i kako ga vrednovati u svijetu u kojem doktori i profesori pune zatvore, i u kojem je poželjno uopće se ne razlikovati od drugih? Je li znanje uopće dovoljno?