Riječ, slika, zvuk... Ane Paška!

 –Kad me ljudi pitaju što točno radim, teško je objasniti… To je jednostavno kreacija, ne mogu se ograničiti na jednu stvar. Crtež mi daje ideju za zvuk, napisana riječ ideju za crtež… To je kod mene jedan miks medija i istraživanje – započinje tridesetogodišnja Ana Marija Fabijanić, poznata i kao Ane Paška – dramaturginja, performerica, slikarica, glazbenica… (tri točke u ovom su slučaju s debelim pokrićem) – priču o svome umjetničkom razvoju.

Osnovnoškolsko doba: upoznavanje s kazalištem

– Cijeli sam život, od malena, doslovno od vrtića, preko osnovne i srednje škole, bila u dramskim sekcijama, a paralelno sam uvijek i pisala igrokaze koji bi se izvodili u školi. I kući sam imala mali teatar, to je sve, naravno, bilo improvizirano… S ekipom iz ulice radila bi ljetne akcije, organizirali smo predstave… Tu je počelo sanjarenje o kreaciji, rodila se ljubav prema kazalištu i moj potencijal se počeo razvijati. Paralelno s time sam završila osnovnu glazbenu školu Mirković, za klavir – prisjeća se Ane i dodaje: – Kako smo malo misto, uvik smo imali puno prilika za popunjavanje slobodnog vremena, od folklora do sviranja, pjevanja i ostalih kreativnih sadržaja. Nekoliko puta pjevala sam na dječjim festivalima, gdje sam osvojila treću nagradu publike. Na jednom festivalu dobila sam i nagradu na najmlađu kompozitoricu. Kasnije sam sa svojom prijateljicom Lucijom Maržić preuzela ulogu voditeljice festivala. U Pagu jako puno ljudi svira više instrumenata, što je rezultat različitih mogućnosti učenja.

Već u osnovnoj školi nastupala je na Novigradskom proljeću, a pred kraj osnovne zagrebala je malo dublje u svijet koji će joj definirati životni poziv i otišla u Italiju na dvotjednu glumačku radionicu koju su vodile legende talijanskog filma poput Paole Gassman, Uga Pagliaia i Carla Raa. – Meni ta imena tada nisu ništa značila, ali me to iskustvo puno toga naučilo, to je bio ozbiljan kazališni rad – kaže Ane.

Srednjoškolsko doba: otkrivanje kazališne magije

Srednju školu upisala je u Zadru, gdje se uključila u rad srednjoškolskog časopisa Spektar, koji se specijalizirao za društvene teme. – Malo smo i provocirali… Pisali smo o nacionalizmu, o legalizaciji marihuane… O stvarima koje su mlade zanimale – kaže Ane, koja se u časopisu bavila pisanjem kazališnih kritika i intervjua s brojnim kazališnim i filmskim umjetnicima. Istovremeno je išla na radionicu glume pri HNK-u Zadar, ali i na mnoge radionice u sklopu događanja koja je posjećivala po novinarskom zadatku.

– Jako puno smo putovali na razne festivale u regiji, za koje bi dobili i akreditacije. Na primjer, išla sam na Sarajevo Film Festival gdje sam pohađala radionicu pisanja filmskih kritika, na Festivalu plesa i neverbalnog kazališta Svetvinčenat sam pohađala izvedbene radionice – butohples, žongliranje… – kaže Ane i ističe da je u Spektru razvijala spisateljske vještine, a zahvaljujući radu u magazinu saznala je i za Mostarsku alternativnu akademiju, koja je ostavila veliki trag na njenom umjetničkom razvoju. – Tamo sam jako puno naučila, jer sam imala priliku pohađati kvalitetne radionice – kod Željka Vukmirice, Borisa Čakširana, Ljubice Beljanski-Ristić, kod Ljubice Ostojić kreativno dramsko pisanje… Kao rezultat rada s grčkom glumicom Christinom Mouratidou, dobivam Nagradu za lakoću igre i iskrenost na sceni. Tu mi se otkrila ljepota, zanimljivost i magija svijeta kazališta, shvatila sam što znači biti izvođač i to me totalno zapalilo za teatar – kaže Ane. Kasnije je polazila i radionice Forum teatra kod Vlade Krušića, te radionicu lutkarstva kod slovenske lutkarice Jelene Sitar.

Studentsko doba: od dramaturgije do žongliranja

Nakon srednje kemijske škole nije bilo prevelike dileme – odlučila se za Akademiju dramskih umjetnosti u Zagrebu. – Definitivno sam znala da se kazalištem mislim baviti kao izvođač, međutim, odlučila sam ne upisati glumu jer sam znala da me ne zanima klasična gluma, ono šta akademija nudi, puno me više zanimao performans i nešto što bi se moglo svesti na poetsko, vizualno, glazbeno kazalište. Kako jako volim čitati i pisati, uvijek me to ispunjavalo, odlučila sam upisati dramaturgiju, da vidim što je u pozadini teatra. Tu sam dobila znanje o načinu kako nastaje tekst, kako pristupiti kazalištu s pozicije teorije i kako stvoriti predstavu u cjelini. To znanje mi je itekako pomoglo da izbalansiram svoju izvedbu – naglašava Ane.

Tijekom studiranja priključila se žonglerskoj skupini s kojom je tijekom ljeta puno putovala, žonglirajući na ulici. – Još u srednjoj sam počela svirati gitaru, a dosta sam svirala i harmoniku, tako sam i zarađivala ljeti nekih 6-7 godina. Bio je to eksperiment u kojem sam istraživala glazbene instrumente i pokušala ih povezati s kazalištem. To je bio strašno intenzivan period, u kojem nisam spavala noćima – čitala sam, pisala, putovala… S ekipom s kojom sam se u Zagrebu družila, stalno smo bili vani. Našli bi se na Savi, žonglirali, svirali bubnjeve, maštali o zajedničkim projektima… To su bila naša druženja – kaže Ane.

Teatro Continuo i otkrivanje vlastitog kazališnog senzibiliteta

Tijekom studija surađivala je s češkim kazalištem Teatro Continuo i to je iskustvo, kaže, snažno utjecalo na nju. – Tu su se sve stvari koje su me zanimale spojile u jednu cjelinu i vidjela sam da su stvari o kojima sanjam moguće – prisjeća se. – U dva navrata sam sudjelovala na njihovim ljetnim projektima, kao izvođačica i kao glazbenica. Sudjelovala sam na projektu Kratochvileni (2005.) i Jzvy v Kameni (2010.) i bila sam dio njihovog glumačkog laboratorija. To je dosta utjecalo na moj senzibilitet, jer oni rade neverbalno vizualno kazalište koje kombinira elemente cirkuskih vještina, lutkarstva, poetskog i glazbenog kazališta – miks raznih izvedbenih estetika koji mi je pomogao da shvatim koji je moj kazališni senzibilitet – ističe Ane. – Tu sam usvojila najviše znanja, kako teorijskog, tako praktičnog, dramaturškog. Naučila sam kako ući u proces stvaranja predstava i site specific projekta i od tih raznih vještina stvoriti jednu cjelinu u izvedbi. Site specific predstava se događala iz procesa istraživanja i rada, iz svega onoga što bi svatko od nas donio tu, iz jedne velike razmjene iskustava i kultura.To je bio u potpunosti zajednički kreativni rad – prisjeća se ona.

Rezbarenje pedagoškog pristupa kazalištu

Tijekom studija pohađala je mnoge glumačke radionice na kojima je nastavila istraživati medij: kod Scotta Fieldinga Čehov-metodu, kod Nhandhan Circo metodu po Grotovskom, a posebno ističe radionicu na LISPA-u (London International school for performing arts), Od neutralne maske do klauna. Istraživanje je nastavila i nakon završetka studija, ali u novoj ulozi.

– Kad sam se preselila u Zadar četiri godine sam vodila srednjoškolsku grupu Teatra Verdi koja je bila moja eksperimentalna grupa. Na kraju svake godine smo radili predstave koje su bile stilski jako različite, ali su bile potpuno autorski rad i tu sam izrezbarila svoj pedagoški pristup i rad koji sam nastavila u splitskom kazalištu PlayDrama u kojem od 2011. radim kao jedna od voditeljica Dramskog studija – kaže Ane.

Posjet iz paralelnog svijeta

Uz posao voditeljice, Ane u PlayDrami radi i kao stručna suradnica na raznim projektima tog splitskog nezavisnog kazališta, a 2012. postavljen je i njen tekst Ezopeja – putovanje prema djetetu. Iste je godine s kolegicom Tanjom Vežić na Radiju Split uređivala i vodila autorsku emisiju Radio Cabaret Oko-otorinolaringološka Ekspedicija (OORLE) koja je trajala jednu sezonu.

– To je bila konceptualna emisija podijeljena u tri ciklusa – boja, okusa i mirisa – koju smo vodile kao Tuluza i Comtesa Dia, koje su došle iz paralelnog svijeta da bi podsjetile ljude na ljepotu osjetila. Na primjer, u ciklusu boja imali smo emisiju o zelenoj, i onda bi išle tri priče o boji koje sam napisala. U tim pričama se simbolika boja provlačila kroz igru riječi i rime, ali su imale ironijski odmak. Između priča smo puštale glazbu koju smo povezivale s pojmom koji smo obrađivale – objašnjava Ane. Neke od emisija dostupne su na Facebook stranici.

Kazalište Besa: ostvarenje maštarija

U PlayDrami je upoznala redateljicu Maricu Grgurinović i plesačicu Anitu Čanadi, sa kojima je 2013. godine osnovala poetsko vizualno kazalište Besa. – Skužile smo se po senzibilitetu i odlučile radit skupa. Napravile smo predstavu Čistilište – Vizualno Putovanje u Sada, koja je bila izvedena u Kaštelanskom kazalištu, kao njihova produkcija, ali to nas je potaknulo da osnujemo Besu – kaže Ane.

Kazalište Besa zasniva se na kompletno autorskom radu, a okosnica je Besa Kazališni Kamp na Visu, koji je ove godine pohađalo preko 150 ljudi. – Pokrivamo razna podrčuja: od plesa, neverbalnog kazališta do bubnjeva, art terapije... Ove godine je uz radionički dio, odnosno kamp, bio i cijeli festivalski program koji je organiziralo kazalište Besa. Održani su koncerti, predstave za odrasle i predstave za djecu.

Kazalište Besa je, kaže Ane, na tragu ljetnih radionica kojima ju je oduševio Teatro Continuo. – Super je to što su svi ljudi iz mog perioda studija ove godine bili voditelji na teatru Besa. To smo zametali još tada, te snove… O tome smo davno maštali i, evo, sad smo realizirali. Išli smo svatko na svoju stranu i sada se našli, što je za mene bilo dodatno emotivno – kaže ona.

Kazalište kao istraživački rad, ali i kao igra

U sklopu kazališta Besa Ane priprema novi autorski projekt koji će se sastojati od knjige i glazbene predstave. – Važno mi je vrijeme. Danas se sve svodi na proizvodnju, i nažalost, i u umjetnosti je to prisutno. Ljudi nemaju vremena ni za šta, ideš iz jednog projekta u drugi, svrha je proizvesti i prodati, i rijetko kada se događa da predstava ima prirodan proces sazrijevanja, u ideji, prije svega. Sazrijevanje u eksperimentu, u istraživanju… Kazalište je istraživački rad, ja mu pristupam na taj način. Kad radim s ljudima, zanima me da iz njih iziđe vlastita kreativnost. Da im ja kao pedagog ne namećem nešto svoje, nego da im dam alat kojim će sami probuditi svoju kreativnost, da prihvate svoje tijelo, glas i ideju te da s time nauče raditi. Kroz taj proces se raste, kao kreativac i umjetnik ali i kao čovjek – ističe Ane i dodaje da je sada najviše zanima povezivanje glazbe i kazališta.

Povezivanje tijela i zvuka, priče i glazbe

– Slikovnica od pidžame je bila početak, gdje sam shvatila na koji način bih željela raditi. Željela bih raditi mjuzikl, uvjetno rečeno: igranje sa zvukom, s pokretom u izvedbi. Povezivanje tijela i zvuka, povezivanje priče i glazbe i kako priče interpretirati kroz glazbu. Kazalište i glazba me najviše zanimaju, kao dramaturga i kao izvođača. Zanima me pomaknuta realnost, ona realnost kojoj trebaju osjetljivije oči, i koja se otkriva dušom. Volim radit predstave koje bi ja voljela gledat. Uvijek se vraćam magiji na sceni. Želim da mi da neki impuls magične kazališne realnosti. Svakodnevnica prebačena na scenu me strašno zamara. Volim da mi kazalište otvori jedan novi prostor, prostor igre, kako u priči, tako u izvedbi. Nešto šta će me zapalit, šta će me pokrenut, kreativno aktivirat.

Slikovnica od pidžame: knjiga i izložba

U ponedjeljak, 23. studenog, u Gradskoj knjižnici Marka Marulića s početkom u 18 sati Ane će predstaviti knjigu Slikovnica od pidžame i otvoriti izložbu radova koji su uvezeni u knjigu.
– U knjizi su sabrani moji radovi koji su nastali u različitim pidžamama, odnosno različitim životnim razdobljima. Namjera je zaokružiti jedan cjeloviti period, zaključiti jedan dio sazrijevanja. Naravno da ima puno više tog materijala, ali ovo je bio izbor koji sam prikupila da bih mogla ići dalje. Ono na čemu sada radim je drugačije – objašnjava Ane.

Usprkos nazivu, knjiga nema naraciju i nije za djecu, već su u njoj spojene slike i stihovi koji su obilježili neki dio Aninog života. Sav tekst pisan je rukom, i ne prati nužno sliku – ponekad joj je upravo suprotnost, ponekad je kompletira, ovisno o emociji koju je autorica željela prenijeti.

Osim Slikovnice i izložbe, cjelinu djela čini glazbena predstava koju je Ane kreirala i izvela pod istim nazivom Slikovnica od pidžame (predstava je premijerno izvedena u svibnju 2014. u splitskom Gradskom kazalištu mladih, a izložba u Kavani Galeriji HOK) a posjetitelji će u Gradskoj knjižnici moći pogledati i čuti ulomke iz predstave.

Ovaj je članak nastao uz potporu Agencije za elektroničke medije, putem Javnog natječaja 6/14 Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.