Potreba da se deren - car je gol!

Svoju viziju ulične umjetnosti podijelio je sa nama jedan od iskusnijih splitskih uličnih crtača, Apaš (naopako od šapa, koje su jedno vrijeme bile njegov zaštitni znak), koji preko zidova komunicira promjenjivim intenzitetom još od 1997. pa do danas.

Nabavia san sprej da proban s ton svojom ironijom

– Od malih nogu crtan i doma su manje više svi nešto crtali, slikali, pilali, varili... Odlučia san ić u Umjetničku školu da ispečen zanat i tamo san doša do informacija o grafitima i folkloru koji ide uz to i malo mi je sve to bilo apsurdno. Mislia san se, kad već imaš sprej u ruci zašto ne napišeš neki grafit, misao, nacrtaš nešto figurativno s poantom umisto svog imena to jest taga u sto varijanti sa outlinesima, highlightima, bez highlighta, 3D ili throw up, kojeg će moć pročitat samo ljudi iz tog miljea... I onda san u drugom srednje odlučia da ću se počet tagirat s tagom tag čisto iz prkosa, jer su svi u tom svijetu imali neka engleska imena koja su konstantno ponavljali bez neke poruke i poante i meni se to činilo besmisleno. Nabavia san sprej da proban s ton svojom ironijom i malo pomalo se navuka na taj grafiti folklor i ulicu kao najbolji medij za iznošenje mišljenja – prepričava Apaš početke svoje karijere uličnog umjetnika.

Kada je počinjao, kaže, scena je bila dosta razvijena i bilo je desetak ljudi koji su aktivno crtali, premda je do kvalitetnih sprejeva tada bilo teže doći. Materijali i informacije su danas mnogo dostupniji, ali je ulična umjetnost, prema njegovom mišljenju, postala dio imidža. – Prije se nekako više trudilo stvorit i razvit svoj stil dok danas to sve ide po nekoj šabloni. Uzimaju se postojeći stilovi i usavršavaju – primjećuje Apaš.

Na pitanje zašto onda on ne crta češće, odgovara: – Manje iman vrimena za ić crtat jer radin pa ne stignem. U biti manje mi treba energije za nać opravdanje zašto mi se ne da ić crtat nego uložit energije i pokrenut se. Čista linost i linija manjeg otpora.

Crta na svakakvim zidovima osim kamenih, koji su mu lijepi sami po sebi

Što se lokacije rada tiče, kaže kako crta na svakakvim zidovima osim kamenih, koji su mu lijepi sami po sebi. – Bitno mi je da je lokacija frekventna i nekad se trudim uklopit arhitekturu sa crtežom ili obrnuto – objašnjava.

Crtao je ilegalno, kaže, nekoliko puta po danu, ali ipak češće po noći. – Doma bi mi uvik rekli da samo pripazim da me ne uvate. Po danu si više izložen ljudima koji ne odobravaju to šta radiš. Bilo je ljudi koji su mislili ako me potiraju sa zida da su pomogli svom gradu u rješavanju kriminala, ali više je bilo pozitivnih reakcija. Baza je kad uspiješ crtat ilegalno po danu, a da te niko ne skuži – smatra Apaš.

Motivacija za rad mu se, kaže, kroz godine nije mijenjala, dok se poruka koju želi prenijeti kristalizirala vremenom. – Motivacija mi je sami užitak dok crtan i potreba da se na ulici deren da je car gol. Zavisi u kojoj san fazi. Nekad mi je ljubavna tematika bitna, a nekad društvena. Želin da se prolaznik zaustavi kraj rada i baren malo zapita ili nasmije. Stvarnost i priroda je sama po sebi objektivna niti je lijepa niti ružna, a mi smo ti koji je doživljavamo romantično, negativno i ko zna kako još. Iman potrebu secirat uvriježene društvene vrijednosti da ljudima pokažen da se neka pojava može sagledat i iz drugog kuta. Ljudima se ne da biti objektivan, kritičan i sagledavat stvari iz drugog kuta. To zahtjeva razmišljanje, a šta ćeš razmišljat kad već imaš paket gotovih mišljenja koje nude politika (livi, desni, srednje desni, manje desni, više livi...) ili crkva – objašnjava. Što se suvremenika tiče, cijeni radove blu, erosie, above, elfo, jace, spy, blek la ret..

Street art u galeriji je po meni oksimoron

Odnedavno ulična umjetnost sve češće ulazi u muzeje. Na pitanje koja je po njegovom mišljenju razlika između ulične i galerijske umjetnosti, Apaš odgovara: – Ulična umjetnost je izložena na ulici za slučajnog prolaznika, a galerijska umjetnost je izložena za publiku. Ulična umjetnost je neposrednija i dostupnija. Street art u galeriji je po meni oksimoron. Trpanje street arta u galerije dovodi do čistog vizualnog konzumerizma od strane određene publike kojoj je bitna samo forma, a ne ideja. Street art postaje društveno prihvatljiv i povjesničari umjetnosti ga prihvaćaju i klasificiraju, čime ga kastriraju. Doživljava ga se kao šturu činjenicu iz povijesno umjetničkih enciklopedija. Ulica kao medij je otvorena za svakog, a galerija je za odabrane koji se biraju po određenim trenutnim vrijednostima i ekonomskoj isplativosti :)

Ne dodiruju ga ni podjele na street art i grafite: – Postoji razlika koja je meni nebitna. Svrstavanje stvari je trošenje energije na nebitno. Je li to na zidu spada pod grafite ili street art - koga briga? Pitanje je da li to na zidu funkcionira ili ne i što je pjesnik htio reći.

Na pitanje što bi poručio mladima koji se počinju zanimati za uličnu umjetnost, odgovara: - Nije bitno raspravljati ima li smisla bavit se time nego je bitno izbacit iz sebe kreaciju, na zid, papir, drvo, u obliku crteža, muzike, stripa... Bitno je samo da se ne drži u sebi nego da se stvara i komunicira.