Razgovor o razgovoru sa Smojom

Trebalo je gotovo 20 godina da se posljednji intervju Borisa Dežulovića s Miljenkom Smojom, koji je u nekadašnjem Feral Tribuneu objavljivan u čak 14 nastavaka, pretvori u knjigu. Do ideje i, naposljetku, do realizacije je došlo je slučajno, prije nekoliko mjeseci, a 28. rujna Splićanima je napokon predstavljeno friško izdanje knjige Razgovori sa Smojom u izdanju riječke kuće Adamić.

Na predstavljanju, održanom u kavani Bajamonti, razgovaralo se o svemu: o Smoji, o ljudima, o Splitu sa dva lica, o Hajduku, piscima i životu. Uz Borisa Dežulovića i moderatora Dragana Markovinu, sudjelovali su i splitski doajen fotografije Feđa Klarić te pisac i novinar Predrag Lucić, urednik Ferala za koji je Smoje pisao od 1993., kada je udaljen iz Slobodne Dalmacije, pa sve do svoje smrti. 

Mulac i huncut

Inače, Feđa Klarić je kao dugogodišnji reporterski suradnik i prijatelj Miljenka Smoje bio zadužen za ilustraciju knjige. U njoj tako možete pronaći 70 njegovih arhivskih fotografija, od kojih je dio objavljen prvi put. Klarić je također predstavljanju dodao emotivan i humoristični ton prisjećajući se anegdota o Smoji, njegovu odnosu prema Lepoj i životu općenito.
- Od njega sam učio i o novinarstvu i o životu. Bio je pravi mulac, huncut. Sjećam se da ga je Luciano Benetton prilikom svog boravka na Braču pozvao u posjet na njegov brod, a Smoje se pojavio s majicom preko koje je ogromnim slovima bilo ispisano Lacoste. A njegova Lepa uvijek je bila, i još uvijek je, prava prefrigana Sinjanka. Za sve što bi on uradio, nikad mu nije ostajala dužna. Žao mi je što nije mogla doći prisustvovati ovoj večeri – izjavio je Klarić.

Split je zgazio Smoju

Boris Dežulović rekao je također nešto više o svom odnosu sa Smojom i nastanku knjige, odnosno tom opsežnom intervjuu, za koji su obojica znali da je posljednji za Smoju. Između ostalog, također se osvrnuo na odnos Splita i Splićana prema Smoji koji je obožavao ovaj grad i njegove ljude.
- Split svoje ikone, one što iskaču, zapravo i ne voli previše. Reći će da je Toni Kukoč škrt, Goran Ivanišević debil, ali u jednu ruku je dobro što je takav. To je jedan od malobrojnih razloga zbog kojih volim ovaj grad, jer ne poštuje autoritete. No Smoju je zgazio kao čovjeka i ideju zbog onoga što se događalo u devedesetima. Ipak je Split realno bio jedna mala provincijska sredina koja djeluje po principu krda. A znamo kako u krdima prolaze crne ovce, iako je Smoje bio najbolji portretist malog čovjeka. Smoje mi je pojasnio razliku između malog i sitnog čovjeka. Kada su mu nekadašnji prijatelji od malih ljudi postali sitni i okrenuli mu leđa, to ga je pogađalo – komentirao je Dežulović.

Ispraćen tiho i sramotno, ali bar bez patetike i kiča

Predrag Lucić prisjetio se vremena kada je Feral Tribune krenuo u samostalni tisak i kada se prvi put susreo sa Smojinim nečitljivim rukopisom, te njihove dugogodišnje suradnje i otiska koji je ostavio za sobom, unatoč tome što je ispraćen s ovog svijeta tiho i sramotno.
- Isto vjerujem da bi Smoje bio zadovoljniji takvim sprovodom kakvog je imao, nego falšom paradom patetike i kiča na Lovrincu od strane onih koji su ga istjerali sa njegovih splitskih ulica. Kao što mulci danas ne znaju da je upravo on bio najveći kroničar Hajduka. Nisam siguran hoće li se više posezati za Smojinim djelima na dnevnoj bazi. Ostat će živjeti kroz dvije serije, Malo i Velo misto, koje su mu paradoksalno donijele dosta novih čitatelja, te kroz gradske legende jer je u njima uistinu neizostavan – pojasnio je Lucić.

Pisac živi u riječima, ne u statuama i pločama

Dežulović se za kraj osvrnuo na prijedloge o podizanju statue Smoji u ovom gradu koji ga je najprije obožavao, a zatim pregazio.
- Piscu ne treba nikakav spomenik ni spomen-ploča, jedino što treba ostati iza njega su njegove knjige. Boljeg nema, niti je potrebno. Pisac živi u svojim riječima, a ne ispod brončane statue ili nekakve ploče na kantunu kuće. Problem je što veliki broj ljudi u ovoj maloj sredini ne želi i ne zna čitati, zbog toga se plaše onih koji pišu. Tko u Splitu j*** pisce – zaključio je Dežulović.

Razgovori sa Smojom zamalo nisu ugledali svjetlo dana

Ovaj posljednji Dežulovićev intervju sa Smojom gotovo nije ugledao svjetlo dana, ni u Feralu ni u obliku knjige. Naime, više od 30 sati razgovora snimano je na kazetu koja je iz nepoznatih razloga nakon par minuta preslušavanja postala gotovo neupotrebljiva. Trebalo je uložiti mnogo sati truda i upornosti da bi se sa trake riječ po riječ rekonstruirao razgovor, iako su neki dijelovi ostali i danas nedešifrirani.