Raveonettes: drugačiji i bučniji

U organizaciji Žednog uha hrvatska je publika imala priliku, u srijedu 29. listopada, u zagrebačkom klubu Močvara slušati danski dvojac the Raveonettes, koji čine Sune Rose Wagner i Sharin Foo i koji je predstavio svoj posljednji, sedmi po redu album Pe'ahi, a obožavatelje je podsjetio i na starije pjesme i na početke benda. Pun, ali ne prepun klub, zahvalna publika i topla atmosfera označili su zagrebački koncert. Neposredno nakon koncerta našli smo se u backstageu u kojem je bilo svega, od torte do mandarina (netko bi za rock bend očekivao drugačije) i gdje smo razgovarali s raspoloženim Suneom.

Dakle, koncert je gotov. Jeste li se ugodno ili neugodno iznenadili u Zagrebu, jeste znali što vas čeka?

Pred publikom u Zagrebu bilo nam je jako ugodno; kad putujemo na nastup, zapravo nikad ne znamo što nas čeka i koliku publiku imamo, zato možemo reći da smo ugodno iznenađeni vidjeti koliko ljudi ovdje poznaje i prati našu muziku.

The Raveonettes su se hrvatskoj publici prvi put predstavili na festivalu Terraneo 2011. godine: prvo ste u Hrvatskoj nastupali na otvorenoj pozornici a zatim u klubu, u zatvorenom. Je li ti draži festivalski ili klupski koncert?

Nastup u klubu puno je drugačiji od festivalskog koncerta. Ljudi su večeras u Močvaru došli da bi čuli baš nas kako sviramo, a na festivale ljudi nekad dođu da bi čuli druge bendove pa usput i nas poslušaju. Iskustva su sasvim različita, ali i jedno i drugo podjednako mi je drago.
Razlika je i u zvuku na otvorenoj pozornici i u zatvorenom, premda mi je i u tom slučaju oboje podjednako drago. Večeras mi je u Zagrebu bilo jako zabavno jer ljudi su bili jako blizu, atmosfera je bila intimna a u tome uživam.

Pri usporedbi novog albuma s počecima benda, pa i s nekim kasnijim albumima, može se reći da je napravljen prilično velik preokret. Naravno da se zvuk s vremenom mijenja, no Pe'ahi je prilična revolucija. Kako ste ga stvorili, jeste li baš odlučili da želite nešto drugačije ili je do toga došlo spontano, tijekom rada?

Zapravo smo već u ranoj fazi odlučili da želimo napraviti nešto drugačije. Htjeli smo stvoriti nešto bučnije, dodati bučnije elemente zvuku i stvoriti pjesme neobične strukture. Npr. dodali smo zvuk harfe i svakakve čudne elemente i htjeli smo vidjeti možemo li to sve spojiti u cjelinu, stvoriti nešto novo i zanimljivo. Naporno smo radili na albumu, proveli smo mnogo vremena na njemu, usavršavali smo zvuk jako dugo, a pritom smo i radili s jako dobrim producentom. Dakle, trebalo nam je puno vremena, ali postigli smo što smo htjeli i vrlo smo ponosni na to.

Danas ima jako puno novih, mladih bendova, pogotovo indie-rock bendova, ali za mnoge od njih i kritičari i publika kažu da recikliraju svoje prethodnike. Tako se može čuti da, recimo, the Fratellis, u novom albumu reproduciraju neke poznate, starije zvukove ne samo rocka nego i countrya ili da Fidlar reproducira starije punk momente. Što misliš koliko je danas teško stvoriti nešto novo, nešto što ne podsjeća na postojeće bendove?

Kad neki bend tek počinje, mislim da ljudi mogu čuti mnogo utjecaja u zvuku jer mora se odnekud početi a zatim, s vremenom, pronađeš svoj zvuk. Naš bend postoji već jako dugo pa mislim da imamo svoj, originalan zvuk. Više ni ne razmišljamo, samo stvaramo dok ne dođemo do nečega za što mislimo da će biti odlična nova stvar Raveonettesa. Ipak, mislim da je bitno da bend ima uzore, nekoga tko ih inspirira jer tako sve počinje.

A i teško je biti bez ikakvih utjecaja kad ima mnogo dobrih muzičara.

Upravo tako.

Kad smo već kod velikog broja muzičara, danas postoje brojne internetske platforme za promociju vlastite muzike, od Global Rockstara do Bandcampa i tako dalje. Prije deset godina baš ih i nije bilo. No, zato postoji i mnogo više konkurencije. Misliš li da je danas mladom bendu lakše uspjeti nego što je to bilo prije?

I da i ne. Dobra je stvar što bendovi danas svoju muziku mogu lakše predstaviti publici, naravno da im je lakše ako imaju tu sreću da ih čuje mnogo ljudi. No, loše je to što kvaliteta muzike više nije ista. Nekad je bend morao biti vrhunski da bi objavio singl ili album. Ugovor za snimanje bio je znak potvrde kvalitete i veličine, a danas svatko može snimiti pjesmu i objaviti je. Današnje je tržište prezasićeno golemom količinom muzike, a pritom i golemom količinom grozne muzike pa bendovima može biti teško probiti se, isplivati iz toga svega. Dakle, danas je istovremeno i lakše i teže.

Dakle, teško je filtrirati ono dobro i odvojiti od loše muzike?

Da. Ako ima dva milijuna bendova koji sviraju istu glazbu kao i ti, što onda zapravo radiš?

U nastupima uživo koristite dosta tehnologije, a i na novom albumu više nego na prethodnima. Nekima se sviđa taj futuristički moment i noise-pop elementi a neki to kritiziraju. Kako bi ti to objasnio kritičarima da su sad ovdje?

Rekao bih prvo da smo oduvijek u svirkama uživo koristili sampleove, čak i kad smo tek počeli. Uvijek smo imali tehnološku podršku, npr. zvuk bubnjeva i slično. U tom se smislu zapravo ništa nije promijenilo, sve je kako smo oduvijek radili. Otkad smo promijenili zvuk, mislim da nam tehnologija daje više slobode. Npr., ja bih radije samo pjevao – okrenuo bih se ljudima i pjevao, ne moram i svirati gitaru. Ako želimo, to uz tehnologiju možemo i ostvariti. Također, mislim da nastup mora biti uzbudljiv i da mora biti zabavno gledati ga. Da ja gledam nekoga kako cijelo vrijeme samo stoji sa svojom gitarom, ne bi mi baš bilo zabavno. No da spusti gitaru, zgrabi mikrofon i samo pjeva, to bi mi bilo cool i zanimljivo. Ne bi me zanimalo odakle dolazi muzička podloga. On ionako svira bubnjeve (pokazuje na bubnjara), a Sharin i ja smo na gitarama i pjevamo – više od toga ni ne možemo, a naš zvuk ima i drugih elemenata.

Rasvjeta vam je potpuno u skladu s muzikom. Je li rasvjeta nešto o čemu sami brinete ili prije gostovanja organizatorima morate dati upute o tome što sa svjetlom treba napraviti?

Zapravo, s nama je na turneji uvijek majstor rasvjete. Uvijek ide s nama kako bismo osigurali da nastup prati dobar light-show i da svjetlo prati muziku. On je najbolji na svijetu – sam tako kaže (smijeh).

Novi album dobio je ime po mjestu za surfanje na Mauiu. Budući da je zvuk Raveonettesa od početka pod utjecajem rockabillya i surf rocka, ali i da su tamo valovi prilično veliki i opasni, ima li u imenu određene simbolike?

Da, itekako ima. I Sharin i ja živimo u Los Angelesu i blizu smo mnogih poznatih, legendarnih surferskih plaža Južne Kalifornije. Zanimljivo je proučavati tu surfersku kulturu, pogotovo kad živiš usred nje. Mnoga od tih mjesta, i u Južnoj Kaliforniji i na Havajima, prilično su strašna. Tamo se usude surfati samo oni najhrabriji. Mnogi su ljudi i poginuli ili ozlijedili se na mjestima kao što je Pe'ahi. Zato je to simbolično mjesto i za našu glazbu. I ona ima momente razbijanja, kao i valovi. Nepredvidiva je, istovremeno i predivna. Ponekad je mirna, ponekad je jako snažna i strašna.

Hoćeš reći da je dio simbolike i u tome što je bilo prilično hrabro promijeniti zvuk?

Upravo to. Zanimljivo je što je to ime za album bilo tu od početka. Čim smo počeli raditi na albumu, odmah sam znao da se treba zvati Pe'ahi jer tome trebamo težiti u glazbi.