Radnička prava nisu prošlost!

Marš mladih za radnička prava održava se u subotu, 15. listopada, u 16 h u Zagrebu, starta pred zgradom Hrvatskog narodnog kazališta i kreće prema Zrinjevcu. Marš organizira inicijativa udruga i sindikata kako bi se, riječima organizatora, hrvatskim stranačkim elitama poručilo da je dosta tretiranja mladih kao pukog simbola u političkim govorima i predizbornim kampanjama i kako bi se poslao ujedinjen zahtjev da je mladim nezaposlenim ljudima potrebna kvalitetnija podrška. O pozadini i ciljevima Marša razgovarali smo s članom organizacijskog tima, Nikolom Bukovićem iz Mreže mladih Hrvatske, jedne od više od 40 organizacija uključenih u inicijativu.

Riječ radnik već je dugo marginalizirana i obično joj se lijepe etikete da je ili vezana za lijevu političku ideologiju ili uz radničku klasu plavih ovratnika koja više ne postoji. Kako bi ti obrazložio koje sve radnike želite zaštititi ovim maršom?

Kao što se mijenja tehnologija i priroda rada, tako se mijenja i sadržaj pojma radnik/ica, no to ga nipošto ne čini izlišnim. Stvar je u tome da se uz pojam često veže određena stereotipizirana slika ljudi (obično muškaraca), koji obavljaju monoton posao u nekom velikom i bezličnom proizvodnom kompleksu. Iako je takva slika i danas realnost za značajnu manjinu naših sugrađana i sugrađanki, za druge proces rada izgleda bitno drugačije. To ipak ne znači da su važni problemi koji proizlaze iz rada stvar prošlosti. Naprotiv, onaj najvažniji, mogućnost da se pristojno živi od svog rada, itekako je aktualan.

Osim toga, novo vrijeme donosi i nove izazove povezane s radom, prvenstveno manjak kontinuiteta u karijerama, na koji postojeći sustavi socijalne sigurnosti i dalje neadekvatno odgovaraju. Zato radnička prava kao koncept nisu stvar prošlih vremena i ideologija. Dovoljno je samo obratiti malo pažnje na recentna politička zbivanja i izborne procese u Ujedinjenom Kraljestvu i Sjedinjenim Američkim Državama gdje su upravo široko shvaćena radnička prava mobilizirala veliki broj mladih da prate politiku te da se u nju strastveno uključe. Sviđalo se to nekome ili ne, radnička su prava ideja čije vrijeme ponovno dolazi, a na (demokratskim) društvima je da odluče što će njom napraviti.

Koje su po tebi temeljne prepreke u povećanju zaposlenosti broja mladih? Prema najavi Marša, to je, naravno, ekonomska situacija i uvijek se o tome tako i govori, no možeš li to precizirati?

Postoje najmanje dvije skupine faktora koje posreduju ovakvu situaciju. Prva se tiče broja dostupnih i kvalitetnih radnih mjesta, što se može dovesti u vezu s procesima globalizacije i tehnološke promjene te u posebno u našem kontekstu, ekonomski iznimno neuspješnom tranzicijom. Druga skupina faktora ima veze sa sposobnošću društva i njezinog najvažnijeg instrumenta, države – da stvara nova radna mjesta i osigurava kvalitetu i dostojanstvo rada. Manjkavosti na ovom planu posebno su akutne u hrvatskom kontekstu te predstavljaju izravan poticaj za organizaciju ovog Marša, ali i svijest o tome da moramo početi mijenjati način na koji radimo na ovim temama.

U najavi Marša upozoravate i da se stručno osposobljavanje zloupotrebljava i koristi se umjesto otvaranja novih radnih mjesta. To je nešto čime se MMH i inače jako puno bavi. Koji bi po tebi bili najbrži i najkvalitetniji mehanizmi da se takva zloupotreba spriječi?

O tome što činiti oko SOR-a, ali i drugim mjera aktivne politike zapošljavanja pisali smo puno puta, a vjerojatno najsustavniji prikaz naših stajališta predstavili smo na obilježavanju ovogodišnjeg Međunarodnog dana mladih. Kao i sa svakom drugom mjerom, prvo je potrebno odlučiti koji su njezini ciljevi. Ako zaključimo da je među ciljevima mjere to da ljudi uče vještine i znanja koji im trebaju, onda iz toga proizlazi logična potreba da se barem bazično uredi njihov sadržaj i prati te vrednuje njihovo ostvarivanje na individualnoj razini, što se trenutno ne događa. Također će se pokazati logičnim razvijati sustav potpore poslodavcima, odnosno mentorima, koji stručno osposobljavaju mlade. Ako zaključimo da među ciljevima SOR-a nije da služi kao mehanizam zaobilažanja zabrane zapošljavanja u javnom sektoru, to će voditi do kontrole tog procesa, primjerice na način da se na razini pojedinog tijela, organizacije ili firme koja djeluje u javnom sektoru broj novih korisnika SOR-a u tekućoj godini izjednači s brojem umirovljenja u prethodnoj. Ako zaključimo da ima smisla dostupnost SOR-a barem grubo uskladiti s brojem nezaposlenih u određenom području, onda će se na razini područnih ureda HZZ-a postaviti određene ciljane kvote čije će se ostvarivanje pratiti tijekom godine. Na koncu, ako zaključimo da baš nema smisla ljude obrazovati nekih 17 godina (s obzirom na to da su većina korisnika mladi s visokoobrazovnom kvalifikacijom) te zaključivati da se ne mogu zaposliti bez radnog iskustva, možda ćemo nešto napraviti po pitanju stručne prakse u fazi obrazovanja.

Mladi studenti i učenici koji rade nerijetko su, kako ste i naveli, osuđeni na teške radne uvjete i minimalnu plaću i jedan su od uzroka nejednakostima u obrazovanju. Nasuprot tome, ima i zagovornika privatizacije visokog obrazovanja uz obrazloženje da bi takav sustav bio pošteniji i da bi se time kontrolirali dekani, profesori i ostali sudionici u upravljanju fakultetom. Kako na to odgovaraš?

Radi se o ideološkoj poziciji umotanoj u celofan racionalne argumentacije koja pada već na prvom logičkom testu: zašto velika većina mladih, neovisno o postojanju privatnih obrazovnih ustanova, ipak upisuje javne? To, dakako, vodi do sljedećeg logičnog pitanja: za koga bi privatizacija obrazovanja bila poštenija?

Javni sustav (visokog) obrazovanja u Hrvatskoj nedvojbeno ima puno problema, no na kraju dana nema suvisle alternative kvalitetnom upravljanju javnim resursima i uslugama, a obrazovanje tu nije nikakva iznimka.

Očekujete li da će Vlada pristati na ijedan od vaših zahtjeva. Ako ne očekujete, koji će biti idući korak?

Parafrazirajući Winstona Churchilla, uvijek treba biti optimist jer ništa drugo nema pretjeranog smisla. Međutim, upravo zbog toga što smo realistični po pitanju dinamike ostvarivanja naših zahtjeva, okrećemo se drugačijim formatima djelovanja vezano uz ove teme. Borba za radnička prava uvijek je bila temeljena na organizaciji i mobilizaciji. Ovim Maršom počinjemo stvarati organizacijsku bazu za bavljenje ovim temama u koju skupa s ostalim partnerima planiramo kontinuirano ulagati. Na ovoj je i na budućim vladama odluka kako će se prema tim procesima postaviti, no ignoriranje će uskoro prestati biti održiva opcija.


Inicijativa udruga i sindikata ovim Maršom zahtijeva:

1. Kvalitetniju regulaciju studentskog i učeničkog rada. Umjesto da im takvi poslovi budu pomoć u studiranju, mlade osobe koje se obrazuju nerijetko su osuđene na teške radne uvjete i nisku plaću. To ih dodatno onemogućava u uspješnom završetku obrazovanja te dodatno potiče nejednakosti u obrazovnom sustavu.

2. Bolje radne uvjete i plaću za sezonski rad u ugostiteljstvu, poljoprivredi i prerađivačkoj industriji. Turizam je posebno profitabilna gospodarska grana u Hrvatskoj, velikim dijelom upravo zahvaljujući ozbiljnom izrabljivanju rada sezonskih radnika i radnica. Poslodavci koji od radnika očekuju dvanaestosatno radno vrijeme, uz gotovo nepostojeće slobodne dane, moraju snositi posljedice!

3. Stručno osposobljavanje i ostale mjere poticanja zapošljavanja koje će nas stvarno osnaživati za buduća radna mjesta. Stručno osposobljavanje više ne smije biti mjera kojom poslodavci u javnom i privatnom sektoru stvaraju zamjenu za redovna radna mjesta. HZZ treba ulagati svoje kapacitete u praćenje kvalitete
mjera, a ne snimati besmislene spotove u kojima promovira jeftini sezonski rad. Istovremeno, treba omogućiti više kvalitete u praksi u sklopu obrazovanja.

4. Zaštitu od diskriminacije na tržištu rada po rodnoj i drugim osnovama. Svim mladim osobama, a posebno mladim ženama, treba omogućiti ravnopravnost u traženju posla i oštro kažnjavati poslodavce koji krše njihova reproduktivna i druga prava. Mlade LGBT osobe, mlade osobe iz sustava skrbi i mlade pripadnike nacionalnih manjina treba osigurati od zadiranja u njihove osobne slobode te ih dodatno podupirati u traženju radnog mjesta.

5. Osiguravanje prava na sindikalno organiziranje. Nedopustivo je da dio poslodavaca zabranjuje sindikalno organiziranje radnika i radnica. Jednako kao i starije generacije, mladi radnici mogu ojačati svoj položaj prema poslodavcu i aktivno utjecati na uređenje radnih odnosa jedino tako da se udruže i organiziraju u organizacije radnika – sindikate. O sindikalnom organiziranju i ostalim radničkim pravima mlade treba informirati kroz formalni obrazovni sustav.