Putovanje - jedino imanje

U klubu Quasimodo prošlog se četvrtka održala jedna atipična Bookvica na kojoj je Jasen Boko predstavio treći dio trilogije o putovanju tragovima velikana kojima, za razliku od svih svojih dosadašnjih putovanja, nije kročio sam, već mu je društvo pravila arheologinja Nikolina Uroda, koja mu se pridružila i na pozornici. O knjizi Na tragu Aleksandra Velikog s njima nije, kako bi bilo očekivati, razgovarala Patricija Vodopija, već Bokin prijatelj i kolega Renato Baretić, a ovoga su puta, zbog tehničkih problema, izostale i fotografije, pa je publika kroz preko sat vremena razgovora morala upregnuti maštu.

Što joj bi da putuje s Bokom?

– Dobra večer, dobro došli u show Tvoje lice zvuči poznato. Ja sam Patricija – pozdravio je okupljene Renato Baretić, koji je preuzeo ulogu voditelja Bookvice za ovu priliku. – Za kolegu ovdje će ovo biti bokica – pokazao je na Boku – a za mene će ovo biti brukvica, pošto ovo radim prvi put – nastavio je u opuštenom tonu Baretić. Potom je predstavio buduću pobjednicu natjecanja za Ženu godine, kako je više puta tokom večeri nazvao Nikolinu. – Odvažna, strpljiva, blagonaklona... – nizao je Baretić epitete za ženu koja se, kako je rekao, odvažila učiniti nešto što nitko prije nje nije, i upustiti se u putovanje sa Bokom.

– Nikolina, što ti bi? – zanimalo je Baretića. – Boko me pitao da li bi išla do Tashkenta, rekla sam može, pa me pitao za sve dalje i dalje destinacije i ja sam bila za. Za Afganistan sam jedino rekla možda – rekla je Nikolina, čiji je pristanak na putovanje, izgleda, iznenadio putopisca u tolikoj mjeri da se nije imala dovoljno vremena ni cijepiti prije putovanja (cjepiva se primaju tijekom par tjedana).

Aleksandar Veliki, Vražji, Prokleti, Strašni...

Baretić je istaknuo da se i ova knjiga, poput Na putu svile i Tragovima Odiseja, čita s nevjerojatnom lakoćom. – On zna zavesti čitatelja tako da mu proturi neke informacije između anegdota iz svakodnevnice. Riječ je o važnom štivu. Znam dosta ljudi koji bi mogli proći isti put, ali napisati dosadnu knjigu – rekao je Baretić te upitao kako to da je osvajač poput Aleksandra Velikog ostao zapamćen u kolektivnoj svijesti mnogih naroda kao pozitivan lik.
 – Aleksandar Veliki bio je krvolok i alkoholičar – započeo je Boko i u tom trenutku prolio pivo po stolu, što je izazvalo smijeh u publici, no to ga nije omelo. – To je složen i zanimljiv lik kojega su zanimale kulture kroz koje je prolazio. Tragovima Džingis-Kana ne može se putovati, to je spaljena zemlja, ali Aleksandar Veliki uzimao je dosta od različitih kultura i spajao ih u novi stil koji se širio putem. Svaka kultura ima svoj dojam o njemu – Perzijancima je najgori zločinac, a u Afganistanu su posebno ponosni na činjenicu što su mu se opirali šest godina. U kršćanstvu je bio prikazivan kao junak koji je oslobađao od islama, dok su muslimani tvrdili da je oslobađao od kršćanstva. Sve su ga civilizacije svojatale! Čak i na Balkanu, u nas, postoji niz epova aleksandrida u kojima se opisuje njegovo prijateljstvo s kraljevićem Markom, a u Srbiji su ga smatrali prasrbinom. Aleksandar nije uništavao, nego je spajao – istaknuo je Boko.



Putovanje i priču je, kaže, namjerno započeo iz Skoplja, jer smatra da je mit o Aleksandru kao Grku na klimavim nogama. Baretić ga je pitao otkud toliko mitova o Aleksandru. – Jer je to čovjek koji je otišao najdalje. Došao je do granica poznatog svijeta, i prešao ih. Puno je ljudi išlo s njim i vratilo se. U Iranu ga zovu Vražjim, Prokletim, Strašnim jer je uništio Perzepolis, a perzijska kultura potrajala je 15 stoljeća. Danas oni neke elementarne stvari ne uče u školi jer se ne uklapaju u mit o zločestom Aleksandru.

Zapad laže o Iranu

– Jesi li nešto naklonjeniji Iranu nego ostalim zamljama? – potaknuo ga je Baretić da produbi priču, a Boko je spremno prihvatio. – Iran je velika laž Zapada o toj zemlji. Iranci – Perzijanci ih ja radije zovem – jedna su od najkulturnijih nacija, koja bi prije mogla ući u EU nego neke zemlje članice. Tamo ne valja vlast, i ljudi je otvoreno i jako kritiziraju. To su vrlo tolerantni ljudi. Kazališne predstave igraju se na stadionima, a grobove njihovih pjesnika posjećuju stotine mladih ljudi. To je zemlja kojoj se možemo samo diviti – nije štedio riječi pohvale Boko.

– Znači, Nikolina nije podlegla izazovima iranske mode? – podbadao je Baretić – Žene moraju nositi hidžab. U modi su visoke pundže u stilu, vjerovali ili ne, Amy Winehouse, a s njih pada marama koja pokriva kosu. Ima punkerica, rockerica, sve u kombinaciji sa tom maramom – rekla je Nikolina i otkrila još nekoliko zanimljivih detalja koje su primjetili u Iranu.

– U velikim gradovima vidjeli smo puno ljudi koji imaju flastere na nosu , pa nas je zanimalo u čemu je stvar. Vrlo su otvoreni i objasnili su nam da je operacija nosa tamo jako povoljna. Mi smo zaključili da se radi i o statusnom simbolu jer većina ljudi s flasterom ne izgleda kao da je nedavno imala operaciju nosa, to jest ne vide se druge posljedice, a ugledali smo i flaster na lutki u izlogu – rekla je Nikolina. Otkrila je i koja je druga plastična operacija koja je jako popularna – rekonstrukcija himena, jer se djevičanstvo jako cijeni.

Istaknula da joj je teško palo nositi maramu jer se nije mogla naviknuti da joj je to obaveza, a i neprestano joj je klizala sa glave. Na vlastitom je iskustvu shvatila da te popularne visoke punđe imaju dvojaku ulogu – drže maramu na mjestu, i otkrivaju puno veći dio lica.

Ne postoje genocidni ni lopovski narodi

Baretić je kritizirao kolegu kako je suputnici tek na 155. stranici knjige dao priliku da progovori u upravnom govoru – sve do tada se mršti, gunđa, mrmlja ispod marame. Prikladno, Boko je zatim i pročitao to poglavlje, pod nazivom Kako sam Nikolini spasio život, u kojem opisuje dramatičnu crticu s putovanja na granici između Irana i Afganistana.

Prema medijskim natpisima i izvještavanjima, Afganistan nipošto nije mjesto na kojem bismo se željeli naći, no Boko ističe da ne treba nekritički prihvaćati sve što se servira u medijima. – Ne postoje genocidni ili lopovski narodi. Zapad se iskrvario poremećenim vrijednostima. Moj je savjet da otputujete u te zemlje i upoznate druge civilizacije.

O smijehu u afganistanskoj ambasadi i o razlogu zašto se djeca u Uzbekistanu prave četvrtkom

Pročitao je zatim još jedno poglavlje knjige, Prolaz kroz Hindukuš, za što kaže da je druga najopasnija situacija u kojoj su se našli, posebno put kroz opasni tunel Salang. Afganistan im doduše nije bio na ruti putovanja, međutim, nisu uspjeli dobiti vizu za Turkmenistan. – Krenuli smo u prvu najbližu ambasadu, ispostavilo se da je afganistanska. Kad smo rekli da nam je svrha putovanja turizam, svi su unutra popadali od smijeha – prisjetio se Boko i započeo priču o Uzbekistanu, gdje se susreo sa drugim kulinarskim izazovom kojeg nije savladao u svojim putovanjima (prvi je balut koji nije mogao pojesti na Filipinima).

– Uzbekistan je muslimanska zemlja, ali je vrlo sekularna. Ne jede se svinjetina, ali je hrana nevjerojatno masna. Plov je riža u kojoj se kuha ovca, radi se u velikim kazanima i tvrde da je afrodizijak, a najbolja je mast koja se nataloži na dnu pa to popiju. To se jelo radi četvrtkom i oni tvrde da su na taj dan napravljena sva djeca. To nisam mogao jest – priznao je.

Putovanje - jedino imanje

U Egipat su otputovali na kraju, i tamo su se u svakom mjestu kroz koje su prošli susreli s legendom da se upravo tamo nalazi Aleksandrov grob. Smrt velikog vojskovođe u 33. godini nije prestala biti predmetom nagađanja i mitova, a njegov grob i danas je otvoren problem za arheologe, istaknula je Nikolina. Zanimljivo, slučajno je ispalo da knjiga ima upravo 33 poglavlja.

Za kraj, prije izvlačenje sretnog dobitnika koji će dobiti besplatnu knjigu, slijedila su pitanja posjetitelja. – Kako to da si imala petlje? – zanimalo je muškarca iz publike. – Svatko ima svoje prioritete. Neke druge stvari nisu mi bitne, meni je bitno putovati. Mislim da ne treba imati petlje, meni je to normalno. Ne mislim da sam nešto posebno – odgovorila je Nikolina. – Da li je presudio romantični pogled na tvoju profesiju? – bio je uporan on. – Da, ova putovanja jesu neki nastavak romantičarskog sna o arheologiji – rekla je Nikolina, na što se Boko nadovezao: – Putovanje je stvar osobnog izbora. Ne priznajem argument da se nema novaca, osim kod socijalnih slučajeva. Tvrdim da se može, ali treba se žrtvovati. Moje jedino imanje je moje putovanje – zaključio je on.