Put do Indije - i novog romana
Ovo je priča o tome kakav je čovjek kada ga samoća potpuno ogoli, što smo uistinu iza one fasade koju je društvo oblikovalo - rekao je Hrvoje Ivančić, gost posljednje ovogodišnje Bookvice, predstavljajući svoj novi roman.
Na posljednju Bookvicu u 2014. klubu Quasimodo u goste je došao mladi putopisac Hrvoje Ivančić kako bi predstavio svoju drugu knjigu Samsara – put na Istok. Dok je njegovo prvo djelo, Dunavski blues, priča o dvomjesečnom putovanju dvojice prijatelja koji se niz Dunav zapute od Zagreba sve do Crnog mora, novi roman čitatelja prati sve do daleke Indije. Voditelj i moderator Bookvice ovaj je put bio Jasen Boko, splitski dramaturg koji je uz to također putopisac. Dijalogu je tako pridodana posebna iskra zanimljivosti upravo zbog ispreplitanja iskustava dvaju putnika.
Čovjek kada ga samoća potpuno ogoli
Kako je Boko odmah napomenuo, Samsara nije klasično putopisno djelo, već je riječ o putopisnom romanu, pomalo neobičnoj kombinaciji fikcije i vlastitog iskustva. Priča prati putovanje glavnog lika, Zagrepčanina Slavena, na istok. Slaven i Hrvoje ipak dijele neke sličnosti, te slijede isti put duhovnog traženja i otkrića, kroz samoću i introspekciju.
- Indija je na meni ostavila poseban žig koji se najbolje uklopio u romaneskni okvir. Slaven personificira osjećaje koje je u meni pobudila ta zemlja i samotnjačko putovanje. Ovo je priča o tome kakav je čovjek kada ga samoća potpuno ogoli, što smo uistinu iza one fasade koju je društvo oblikovalo. Kroz ovo putovanje htio sam također prikazati kontrast između života na cesti i sjedilačkog života, te demistificirati Indiju koju se često na zapadu doživljava kao duhovni El Dorado – pojasnio je Ivančić.
Varanasi: grad blagoslova i smrti
Završna točka Hrvojeva, pa tako i Slavenova putovanja u knjizi jest Varanasi, najsvetiji hinduistički grad na rijeci Ganges. Boko je, prisjećajući se vlastitih dojmova o tom gradu, potaknuo Ivančića da slušateljima pojasni zbog čega je toliko specifičan i simboličan: - U Varanasiju je najtanja granica između života i smrti. Na stepenicama uronjenima u rijeku ljudi se kupaju u vodi koja donosi pepeo pokojnika spaljenih samo stotinjak metara poviše, dok iza ugla možeš čuti plač nedavno rođenog djeteta. Ljudi dolaze u taj grad po blagoslov, ali i da bi umrli. Prema vjerovanju, onaj koji tamo umre, oslobodit će se ciklusa mukotrpne reinkarnacije.
Predstavljanje je Boko zaokružio pitanjem koje mu i samome kao putopiscu često postavljaju, a na koje većina nema precizan odgovor:
- Zašto putuješ?
- Kažu da je to nekakav gen koji smo naslijedili još od Mongola, ha ha. Ne znam. Jednostavno, ne sjećam se trenutka u životu kada nisam htio putovati - zaključio je iskreno.