Punk(er) od Smrdečca do Beča

Mišo Ljuboje mladić je sa Smrdečca. Dulje vrijeme aktivno je sudjelovao u raznim kolektivima unutar i uokolo splitskog Doma mladih, nakon čega seli u Zagreb gdje nastavlja s aktivnostima na HC i punk sceni. Put ga iz Zagreba vodi u Beč gdje i dalje organizira koncerte i vodi mali DIY label – Hardcore for the Losers. Razgovarali smo s njim o onome što sad radi, ali i o putu od Smrdečca do Beča.


Za početak predlažem da se vratimo u trenutak kada dolaziš u doticaj s hard core/punkom... Koliko ti je tada bila važna samo muzika a koliko (i) angažiranost?

Davno je to bilo, ne sićam se baš točno kad je počelo, ali od početka je to išlo jedno s drugim. Ustvari, prvo me privukla politika jer smo odrasli u takvom društvu, rat je završia, svi su imali mišljenje o svemu, pa tako i ja. Kako je krajem 90-ih ekstremna desnica bila jaka i agilna, tako su mene sve više privlačili slobodarska ideja, antifašizam, aktivizam ili općenito nepravda u društvu. Počea sam više biti aktivniji u tadašnjem Domu mladih – redoviti prosvjedi protiv McDonaldsa, ratova koje je Amerika kao vodeća svjetska sila provodila svugdi u svitu (šta radi i sada), konstantno putovanje u Zagreb na koncert ili neki prosvjed itd. Možda najvažniji moment za moju angažiranost je početak 2000-ih, kada smo u sklopu Doma mladih imali tiskaru: štancali smo sve živo, majice, prišivke, stikere, provodili dan i noć u tiskari, tu sam se dosta upoznao i s političkom punk scenom Latinske Amerike, koja će dosta na mene utjecati kroz budućnost.

Logično je da dio ljudi koji se uključe u scenu postane i aktivniji u smislu sviranja u bendu i/ili organiziranja koncerata. Koja je tvoja motivacija bila za sudjelovanje na sceni onda, u toj ranijoj fazi? Što te na toj sceni najviše pogađalo i kosilo se sa tvojim stavovima i pogledima?

Moja prva motivacija bila je općenito podržat koncert, prosvjed, bit tu, stvorit neku kritičnu masu, pokazat da Split nije postao zatucana provincija, da ima još ljudi koji pokušavaju napraviti nešto drukčije. Počeli smo prvo raditi koncerte, fanzine, a tek dosta kasnije sam počeo i svirati u nekim bendovima, s kojima mi je bio identičan cilj. Odrastati u Splitu kao mladi panker ili da se izrazim aktivist, antifašist, nije bilo jednostavno i dosta toga me pogađalo. Tada sam mislio da su svi pankeri ljevičari, slobodari, šta sam se tokom godina grdno prevaria. Pogađalo me kako bez ikakve savjesti jedan dan hengaju s nama, drugi dan ispisuju desničarske parole po zidu, tada još nisam znao za izraz gray zone ali ti sivi, plastični ljudi su mi užasno išli na živci i nikako ih nisam shvaćao. Posli smo u jednom bendu napravili i stvar Grey zone punx fuck off.

Koje su po tvom mišljenju prednosti a koji su nedostaci djelovanja u nekom kolektivu u odnosu na samostalno djelovanje?

Prošao sam i jedno i drugo, trenutno uživam u samostalnom radu iako sam član kolektiva u klubu Venster 99, no moj booking i label je sada samo jedna osoba. Prednosti kolektiva su (prema onom što sam ja doživio) više ideja, više mogućnosti, dok s druge strane veliki udio tu igra ego, pohlepa, neprestana filozofiranja. Tako što sam stariji, sve mi više godi taj uradi sam ili DIY.

Sada živiš u Beču. Možeš li usporediti sadašnja iskustva s iskustvima iz Zagreba i Splita? Koliko misliš da je ljudima u Beču važna politika u glazbi, pa čak i politika općenito u odnosu na one u Splitu i Zagrebu?

Pa, mislim da je to uopće neusporedivo. Split općenito više i nema scenu (ma koliko šutjeli o tome), postoje mlađi ljudi koji se trude, no moja generacija i stariji su otkrili neke druge pravce i filozofije ili, kako to u istočnoj Europi vole reć, prerasli su punk. Beč je skroz druga priča, tona starih punxa, koji još vjeruju u tu prokletu slobodu, u tu nezavisnu scenu. Austrijanci (Nijemci također) su jako osjetljivi na ikakvi oblik ne samo desnice, nego patriotizma i svega sličnoga; veliki je broj ljevičarskih grupa koji su nepojmljivo aktivni u odnosu na naše podneblje. Punk i politika jako dobro funkcioniraju i većina manifestacija ima jaku poveznicu između benda i poruke te manifestacije. Mislim da je lakše uspoređivat Beč i Zagreb jer tu postoje neke poveznice iako Zagreb još dosta toga treba učinit, ali taj grad je meni i općenito najdraži od svih ex komunističkih europskih država nakon Praga. Ali da dam jedan jednostavan primjer – bendovi kao Brkovi i ostala slična folk-punk sranja sa seksističkim tekstovima ovdi bi teško našli podršku punk publike.

S obzirom na to da vodiš malu izdavačku kuću i da istovremeno organiziraš i koncerte, po kojim kriterijima se vodiš kada odlučuješ kojem bendu želiš organizirati koncert i/ili izdati materijal?

Ajmo to radije nazvat label, nego kuća, jer nemam ni stan u Beču. Da, Hardcore For The Losers ide i dalje. Nakon što je preživio Split i Zagreb, sada nastavlja u Beču. Radikalna politika i radikalna glazba, to je neka vodilja tog labela & bookinga. Na dnevnoj bazi dobivam 10-ak mailova za napravit koncert, tako da tu ima svega, ali uglavnom organiziram bendove koji imaju jako DIY zaleđe i punk stav i dakako da mi se njihova glazba sviđa, iako to nekad nije ni nužno. Prvo me privuče stav benda, a onda glazba. Dok sam s labelom malo blaži, iako i tamo izdajem 100 % bendove koji su striktno protiv homofobije, seksizma, specizma i ostalih gluposti, na labelu veću ulogu igra glazba, jer te ploče koje izdam redovito doma zavrtim na gramofonu.

Venster99

Venster 99 mjesto je gdje Mišo organizira koncerte, a i funkcionira samo kao concert venue, dakle otvoren je isključivo za koncerte i nekad solidarity partye za političke zatvorenike i sl., a politika kluba je jasna:

IF YOU ARE RACIST, SEXIST, HOMOPHOBIC, OR AN ASSHOLE, DON'T COME

Prostor je nađen prije 10-ak godina, od starije punk i sl. ekipe, od koje je malo tko ostao originalan. Unajmljen je od Wiener Linien (gradske tvrtke javnog prijevoza kao što splitski Promet) jer se nalazi ispod metroa. Uvjeti su jako pristupačni jer je to bilo napušteno neiskorišteno sklonište.