Prvomajska šala

Što nama danas, 127 godina nakon pucnjave i ubijanja kojima je policija u Chicagu 1886. rastjerala radnike koji su prosvjedujući zahtijevali osmosatni radni dan, što nam sad kad već odavno imamo taj osmosatni radni dan znači prvi dan svibnja, dan koji se slavi i obilježava diljem svijeta kao praznik rada? Što prvi maja predstavlja sada nama sadašnjima u Hrvatskoj?

Generacija djedova i baka sjeća se prvog maja možda po slavnom ulasku u Trst 1945. Generacija majki i očeva sjeća ga se, vrlo moguće, po početku akcije Bljesak iz 1995. godine. To su njihove bitke, a koja je naša? Koja je bitka generacije sinova i kćeri, ili onih još mlađih, generacije unuka? Da li je to možda bitka laktarenja s gladnom babom na Marjanu nad kazanom punim fažola? Da li je to bitka s vremenom, s odbrojavanjem dana do početka sezone kad će dipl.ing., dipl. iur. i dipl. oec. postati presretni što se nakratko mogu maknuti od oglasne ploče Zavoda za zapošljavanje i opet prodavati sladoled na rivi? Da li je to bitka s pogledima umorne i potrošene trenutno vladajuće garniture i bezidejne, besmisleno slavljenički raspoložene oporbe? Vodi li se naša bitka on-line, tekstovima koje nikome ne znači ništa (halo, ima li kogaaaa)?

Stojeći jučer pred vratima samoposluge trgovačkog lanca Studenac i čitajući velikim slovima otisnut natpis: "U SRIJEDU 01.05. RADIMO CIJELI DAN" uvidio sam da se čitava ideja i smisao prvomajskog praznika i onoga što predstavlja odražava u do zla boga prljavom zrcalu sadašnjosti kroz tih nekoliko riječi sa stakla kvartovske trgovine. Kao da je od prvog maja, prvog svibnja, praznika rada i radnika, poput beskonačnog produžetka prvoaprilske, izrasla jedna debela, troma i loša prvomajska šala.

Koji sindikalni čelnik može zaštititi jednu blagajnicu Studenca ako se priključi povorci nezadovoljnih radnika ovaj ili neki drugi svibanj? A i oni koji naposljetku i oforme kolonu nezadovoljnih, prvomajskih prosvjednika, kome se imaju obratiti? Što će zastarjela, socijalistička metoda izvikivanja kroz megafon u kontroliranim uvjetima i mlakog pljeskanja uz povike tako je promijeniti? Već sljedeći će dan biti jednak kao i prvom maju prethodni: bezidejan i većinski bezvoljan, ušutkan samodostatnošću, rezigniranošću i anesteziran dugovanjima.

I neće biti drugačije, praznik rada bit će sveden na reportažu o grabeži za fažolom, dok se u povorci radnika ne ujedine sve generacije zaposlenih i nezaposlenih s početka ovog teksta i zajedno koračajući poruče ono u što će ujedinjeni moći i povjerovati: radnici mogu bez poslodavca, ali poslodavac ne može postojati bez radnika.