Prostitutke Džakarte, ujedinite se

Otputovao sam do Indonezije u potrazi za jednim veoma originalnim likom. Kad se spomenu Indonezija, Bali ili Java, vjerojatno odmah iskaču slike plaža, ljetnih odmarališta i ostalog luksuznog kiča koje automatski tjeraju pjenu na usta naših nadobudnih lovaša, a još više onih koji bi to tek željeli postati. Njima je vrhunac svjetske turističke ponude, kao i svim praznim tikvama, samo ono što se iz centara promotivne moći označi kao vrhunsko, a da bi sami istraživali, kao Miljenko Smoje koji je valjda obišao svaku dalmatinsku uvalu, naprosto nemaju ni duha ni smisla za pravu avanturu. Čini mi se da poznavanje svakog stranog žala na koji je sjela neka iole poznatija bjelosvjetska estradna guzica, a istovremeno nedostatak pojma o biserima koji su ti na dvadeset minuta vožnje, predstavlja odvratan vid provincijalnog snobizma.

Stigao sam do potpuno nepoznate književnosti i u njoj pronašao W.S.Rendru. Willibrordus Rendra započeo je svoj umjetnički put u teatru izvodeći eksperimentalne drame koje su se oslanjale na zapadnu modernističku tradiciju. Komadi u kojima je sudjelovao kao glumac kasnih 60-ih (prozvan Paunom u indonezijskom tisku, a zbog živahnih i slobodnih nastupa) uvodili su nešto novo na scenu: ukidanje dijaloga, mrmljanje nesuvislih fraza, a kasnije i suvislu kritiku Suhartovog režima zbog koje su mnogi bili zabranjeni. Rendra je tad bio jedan od rijetkih koji se usudio otvoreno kritizirati vlast i zbog toga je proveo mnogo godina u najsiromašnijoj četvrti Džakarte. Odrobijao je i devet mjeseci u samici gdje su mu jedino društvo pravili neki opaki tropski komarci, tako da je po izlasku bio sav natečen i izujedan. Suhartov Novi poredak doveo je do silnog jačanja političkog utjecaja vojnih struktura te surovih obračuna s opozicijom koja je završavala na otoku Buru, poznatijem kao indonezijski gulag. A filmske atmosfere pred njegov dolazak na vlast vjerojatno ćete se sjetiti iz Weirove Godine opasnog življenja s Melom Gibsonom i Sigourney Weaver.

Do Rendre me dovela pjesma pod imenom Prostitutke Džakarte – ujedinite se!, a ovi stihovi nekako su mi posebno dojmljivi: Vi, koje ne smijete kazati ne / zbog terora gladi / i jarma siromaštva / i duge, jalove potrage za poslom, / zapamtite da su vam diplome beskorisne. / Predstojnici odjela / odškrinut će vam vrata / samo ako vi njima raširite noge.

Jednostavno je ono što je pjesnik htio reći – ne dajte se starim i mladim seronjama za male pare. Ako se već tako mora kroz život, onda neka se povise cijene i organiziraju sindikati. Slijedi i zaključak: Prostitutke Džakarte / moje sestre / ne drhtite pred muškima / kad poprilično lako / možete oderati te lažnjake. / Poduplajte cijene / neka se koprcaju / štrajkajte mjesec dana / i oni će uskoro praviti preljube / sa ženama vlastite braće.

Započeo sam s licem i završio s naličjem turističkog raja, ali pretpostavljam da se po odmaralištima za razmaženu europsku i inu bogatašku čeljad to isto naličje ne prikazuje. Zašto uopće upoznavati takve stvari, zašto uopće saznati nešto kad smo tu samo zbog slija, izležavanja i žderačine? Danas se ionako putuje da bi slike s putovanja što više sličile slikama s putovanja poznatih faca. S druge strane, možemo se sjetiti, naprimjer, Malnarovih putopisa i opet uzeti u ruke U potrazi za staklenim gradom i pročitati kako to rade ljudi, a ne kopije. Za sve ostale tu su brzinski tečajevi meditacije, sladunjave brošure, otrcane fraze o upoznavanju novih kultura od sasvim nekulturnih ljudi i, naravno, uredno posložene fotografije na Facebooku. Nema tu nikakvog vraga koji šeta uz tebe, kao u onoj pjesmi Murray Heada o Bangkoku;  vjerojatno kaska samo pokoji servilni konobar, sretan što je živ i daleko od četvrti iz kojih se spasio.