Prošlost ostavljamo strvinarima

 Priča o Trobecovim krušnim pećima jedna je od zanimljivijih u glazbenoj povijesti ex-Yu. Zagrebački bend koji je sa djelovanjem prestao krajem osamdesetih, da bi se 2013. ponovno aktivirali, ponovno praši klubovima u Hrvatskoj – ovoga petka dolaze u Kocku, a u subotu nastupaju u Azimutu. Njihove energične nastupe nije preporučljivo propustiti. Povodom koncerata o glazbenoj sceni, promjenama, inspiraciji, i još mnogočemu, razgovarali smo s Darkom Begićem (vokal), Mariom Barišinom (bas) te Ivicom Vinskim (gitara).

Kako bi opisali Trobecove krušne peći danas?

– Svijet Trobeca ima čvrsto tlo pod nogama. Još uvijek smo vrlo iskreni, vrlo optimistični, nikakav crnjak. Mi smo donosioci i pronosioci svjetla – kaže Vinski. – Veselja i ljubavi – nadovezuje se Begić.

Pjesme iz kojeg razdoblja vaše karijere možemo očekivati na koncertu? Jeste li zadovoljni kako su pjesme „ostarile“?

– Sviramo šest-sedam starih pjesama, a ostalih sedam-osam su nove pjesme. Od ovih starih koje sviramo, možda su dvije u aranžmanima sličnim starima. Glupo je stajati u prošlosti. Kad smo se našli, odluka je bila da se prearanžiraju pjesme kako nam danas odgovara, ne da ih sviramo kako smo ih nekad izvodili – kaže Barišin.

– Mislim da su tekstovi iz onog vremena i dalje aktualni, pa čak i, usudio bi se reći, aktualniji. Promijenili smo u pjesmi Armija jednu riječ. Pjesma je završavala sa „čuva naša armija“ a sad završava „čuva NATO armija“. Nismo daleko otišli od ideje. Danas je možda još i jača nego prije, a i onda je bila jaka. Ta jedna riječ je savršeno sjela.

Kako bi opisali svoju glazbu – u osamdesetima su vas nazivali avangardnima? Što bi danas bila avangardna umjetnost, prema vašem mišljenju?

– Stalno te hoće netko u neke ladice strpat. Ja velim da sviram rokenrol – to je sve, i Gang of Four i Frank Zappa, ne samo Chuck Berry – kaže Begić.

– Mislim da ljudima prvo treba reći što umjetnost jest. Mislim da ih škola tome uopće ne uči. Umjetnost je ljudska djelatnost koja diže apstraktnu misao na viši nivo, i to je podloga za filozofiju, a filozofija je podloga za nauku, i to točno tim redom. I ako izvučeš van umjetnost, onda se sve raspada. A danas je umjetnost totalno na margini. Nju su sklonili jednostavno. Ulogu umjetnika zamijenila je CIA koja radi umjetnost, taj art militaire – smatra Vinski, i nastavlja: – Mi smo svašta radili. U ranim osamdesetima smo preparirali instrumente – svirali sa šipkama po žicama, spajali walkie talkije tako da pište... Danas više kaj mogu napravit? Jedino da dođem šarafcigerom i nabijem mu ga u čelo. To bi bila valjda avangarda, budući da se eksperimentalni pokreti koji idu ispred svog vremena sada događaju u Syriama, pa ni to ne bi bila avangarda.

– Rokenrol koji mi sviramo spava u kamenu, diše u biljci, sanja u životinji a spoznaje se i uzdiže u čovjeku, u našoj publici. To donosimo ljudima – zaključuje Vinski.

Na koji su način nastajale i nastaju vaše pjesme? Koliko su promjene u sastavu benda utjecale na glazbu?

– U Trobecu se izmijenilo dosta ljudi. Jesmo Bega i ja bili stalno tu, i radili stalno na tome, ali su uvijek ti novi ljudi neke nove ideje, nove utjecaje donosili – kaže Barišin.

– Uvijek smo zajedno radili. Netko bi donio neku ideju, i onda se ona razrađuje. Nitko nije kompletan autor ili majstor, nazovi ga kako hoćeš, da kaže ti ćeš ovako svirat bubnjeve, ti gitaru, ti bas, ti ćeš ovo pjevat... Sve je zajednički rad – objašnjava Begić.

– A ako se nekome ne sviđa nešto unutar benda, onda se to odbacuje, na takav način radimo. Ne samo tekst, i glazba. Ako nekome ne odgovara nešto, onda se to ne radi. Jednu pjesmu smo napravili, skoro je bilo gotova, i onda je Bega rekao da to njemu nisu Trobeci, da on ne bi to svirao. Vrtili smo pet-šest proba oko jedne pjesme i na kraju smo je odbacili – otkriva Barišin.

– Da bi to shvatio, moraš gurati stvar, pa i neka padne sa stola. Jednostavno se pokaže i sazrije kroz vrijeme – dodaje Vinski.

Imaju li pjesme čvrsto zadanu strukturu?

– Stvari su građene tako da su široke, da imamo prostora za improvizaciju. Kostur je tu, al idemo na osjećaj u svirci – ako je dobro, ne prekidaš – kaže Begić.

– Naše stvari su elastične. Na koncertu, bend stalno osluškuje – ako se pojavi nešto interesantno onda pustiš čovjeka – objašnjava Vinski.

Isplele su se legende o vašim nastupima na kojima su se koristili neki nekonvencionalni instrumenti, poput vodokotlića. Možete li reći kako je došlo do toga?

– Dođemo na dogovorenu svirku, napravimo tonsku probu, imamo puno vremena pa kartamo i pijemo konjak. Odemo onda svirat ali Caprija (Damir Prica Kafka, saksofonist, op.a.) nema. Capri stiže tek na treću stvar, sa vodokotlićem. Ništa nije dogovoreno, on je dovuko vodokotlić. Sviramo u Beogradu – ista spika al sad nije vodokotlić, nego velika limena zaštita od bljuzge, što stoji uz cestu. Otrgao je cijelu tablu i bacio je na pozornicu – prisjeća se Vinski.

Kako gledate na široki izbor suvremenih instrumenata koji su danas realtivno lako dostupni? Planirate li njih koristiti?

– Za sad ne, al nikad ne znaš, ako se uklapa... – kaže Begić.

– Možemo se zabavljat s time, tražit nove zvukove, ali to nije nužno potrebno da bi s tim svirali – objašnjava Barišin.

– Mene toliko to ne zanima. Zanima me, recimo, sviranje gitare drugom gitarom. E sad, kako? To je prostor za istraživanje – kaže Vinski.

Koliko se situacija na glazbenoj sceni promijenila u odnosu na kraj osamdesetih i kako se postavljate u današnjoj situaciji?

– Vremena su se promijenila. Nekad je svakome bio cilj napravit ploču. Prije tridesetak godina uopće nisi mogao ni sanjat da bi snimio ploču ako nisi imao određen broj koncerata. Mi smo tad bili grupa koja se zove kako se i danas zove, znači automatski si već odbačen na jedan način, a ni muzički to nisu bili hitovi, sada da ćemo mi svirat za široke narodne mase – kaže Begić.

– Mogućnost snimanja je puno lakša. Nekad je studio bio nešto što puno košta i nedostižno je, i tu su bile kompanije koje bi te uzele ili ne – prisjeća se Barišin.

– Danas je možda puno lakše, al opet, nije. Danas se svaki klinac u biti može priključit na kompjuter i snimit. Mi i dalje mislimo da je studio puno ozbiljnija stvar, prvo, i dalje košta. Drugo, snimit za nekog, šta, ploču? Tko kupuje te ploče? Kupuju rijetki ljudi. Pogotovo u vreme krize – danas imaš posao, sutra nemaš – razmišljat o tome da uložiš određenu svotu novaca da snimiš ploču... Možeš za sebe i za par ljudi. Mi snimamo koncerte, imamo određene materijale koje ćemo možda sutra obradit, treba ih isproducirat i tak dalje, pa onda izdat. Sad, kad će to bit i dal će bit... Do tad možemo samo svirat. To nas najviše veseli – ističe Begić.

– Ploča kao umjetnički uradak i umjetnička kreacija, ona kad je napravljena već je zastarjela. U tom momentu je već prošlost, već je passé, gledano iz pozicije stvaraoca. Uloga umjetnika, odnosno ono čime se umjetnik mora bavit to mora bit in vivo, mora uživo bit. I to je jedini pravi pristup. I to su koncerti, i zato su Trobeci koncertni bend – objašnjava Vinski.


Što u umjetnosti danas ljude može uopće šokirati prema vašem mišljenju, ima li načina za protresanje publike?

– Šokira samo naše postojanje, da smo uopće tu, jer je toga vrlo malo. Ako uzmeš cijelu našu generaciju, malo gdje ima ovako pet uvrnutih tipova koji se bave nečim što im nije primjereno godinama – kaže Vinski.

Pronalazite li u današnjoj produkciji neke zanimljive izvođače?

– Prije jedno sedam-osam godina sam gledao, i svirao kao predgrupa, bendu koji se zove Health. Uživo su me ugodno iznenadili, jer su imali masu suvremenih naprava koje su koristili na inovativan način – kaže Barišin.

– Budući da sam ja zakleti teslijanac – to je nešto kao nekadašnji ranokršćanin po katakombama, tako danas ljudi po Teslinoj tehnologiji po garažama rade – htio bhi na pozornici imati te njegove naprave. To bi bila avangarda, i neki eksperiment jači – otkriva Vinski.

– Čuo sam dobru stvar, bend Morphin i pjesma Tuesday. I John Spencer Blues Explosion, to mi je dobro. Većina svega što se sada nudi je peto koljeno reciklirano. Nisam se ni trudio puno tražit – kaže Begić.


Kako mlađa publika reagira na koncertima?
Super mi je kad dođe mlađa publika. Uberu nešto, ne znaju ni sami što, ali uberu – kaže Begić.

Prošlost ostavljamo strvinarima

Bend Trobecove krušne peći prestao je s djelovanjem 1987. godine, da bi se, na inicijativu gitarista Damira Koraleca, ponovno okupio 2005. godine. Pod geslom „Prošlost ostavljamo strvinarima“ nastavili su djelovati pod imenom Viva Glorio te nakon godinu dana izbacili album koji je producirao Andy Gill. Album se može preslušati na službenoj stranici. Bend je, nakon nekoliko koncerata, od kojih je možda najupečatljiviji bio u klubu Pauk gdje su nastupali kao predgrupa Gang of four, prestao sa djelovanjem. – To gledamo kao jednu epizodu – objasnio je Begić. – Viva Glorio je bio jedna postava i Trobeca u nekom trenutku, rani Trobeci, ali se sve to s druge pozicije tada odvijalo – dodao je Barišin.

Trobeci su se primirili sve do 2013., kada je objavljeno bogato izdanje S mukom žvaču trubadurov vrat, nakon čega su se ponovno koncertno aktivirali, ali pod originalnim imenom, i nastavili sa radom na novim pjesmama, a Viva Glorio svaki put uskrsne u pjesmi Moj slučaj koja je redovni dio set-liste.