Prošlost i budućnost Jugovinila

Čekali ste da vozač ugasi cigaretu, sjedne na svoje sjedalo i otvori vrata busa 37, koji vozi na relaciji Split - Trogir. Nakon što se kupili kartu, izabrali ste mjesto na kojem ćete se voziti neko vrijeme. Bus kreće i uskoro izlazi iz Splita. Gledate zamišljeno kroz prozor i mirni ste jer ima još dugo do vaše stanice. Pogled vam prati prizore koji se izmjenjuju unutar uokvirenog stakla prozora. Svašta se nalazi uz cestu: kuće - gušće i rjeđe nanizane, reklame, kiosci, automobili, more i jarboli ispred siluete Marjana koji sada promatrate sa sjeverne strane. Onda dolaze tvornice – visoki Cemex s lijeva, čeličana sa svojim dvorištem spljoštenih, šarenih automobila s desna. Bus vozi dalje, dolazi i prolazi Kaštel Sućurac i nastavlja prema Trogiru. Negdje na granici Kaštel Sućurca i Kaštel Gomilice u kadru se pojavljuje skupina obraslih ruševina omeđenih ruzinavom ogradom koja je pri vrhu bodljikava. Vidite li ih? Možda se pitate što je bilo u njima. Ili su vam možda, derutne kakve jesu, odmah iščeznule iz misli i daljnjeg razmišljanja čim ste ih drugi put pogledali.

Iako sam se tim busem vozila više puta, nekako se dogodilo da ih nisam primijetila. Da mi Slavica nije ukazala na to da su to ruševine bivšeg Jugovinila, ne znam da li bih ih ikad registrirala. Čak i tada nisu mi puno značile - o Jugovinilu nisam znala ništa, dok jednog dana u siječnju, ne dugo poslije toga, nisam počela istraživati njegovu zanimljivu povijest, koja je bila sve samo ne crno-bijela.

Sjećanja na Jugovinil: od nostalgije do ljutnje

Krenula sam s Googleom, otvarajući svaki članak o Jugovinilu koji sam mogla naći. Bilo je osobnih komentara i kolumni – nekih nostalgičnih i nekih ljutih, te puno informacija o zagađenju koje je ta tvornica nanijela svojem okolišu. Čitala sam o radioaktivnoj šljaci odloženoj po rubovima prostora bivše tvornice, o nekadašnjim planovima za korištenje te šljake za stvaranje atomske bombe te o tome da su takve priče preuveličane, ali da bi se prostor svakako trebao sanirati. Slušala sam filmić o kancerogenom sastojku kojem su radnici bili izloženi tijekom rada. Ako ćemo biti blaži prema Jugovinilu, možemo reći da su to nekada bile česte pojave: tvornice nisu obraćale pažnju na ekologiju a loši utjecaji na ljudsko zdravlje počeli su se otkrivati tek s vremenom.

S druge strane, čitala sam i o značaju koji je tvornica imala za stanovnike Kaštela – o kinu, sportskim i drugim rekreativnim klubovima koji su bili prisutni u životima Kaštelana i mnogih Splićana. To su bile standardne stvari za to vrijeme – plaće su bile relativno dobre te su mnogi radnici dobivali stanove u Kaštelima i u Splitu (gornji dio Gajeve ulice, gdje se nalaze tzv. kuće Bombardelli iz Projekta 57, prema Jurici Pavičiću  ). Jugovinil je, dakle, zagađivao Kaštelanski zaljev, ali je istovremeno od njega (pristojno) živjelo 3 500 radnika, njihove obitelji, te, kako ćemo kasnije vidjeti, puno veći broj ljudi indirektno.

Jedna od najvećih tvornica plastičnih masa u Europi

Tvornica Jugovinil počela je raditi 1949. godine. Bila je jedna od prvih i najvećih tvornica plastičnih masa u Europi, prema legendi izvedena po nacrtima njemačke tvornice PVC-a (v. Jurica Pavičić: Moj tata iz Jugovinila) . Iako postoje razne teorije o tome zašto je nastala baš na lokaciji gdje jest, čini se da su razlozi bili blizina električne energije i karbida te vode (rijeka Jadro), blizina mora (u kojeg su išle otpadne vode), blizina prilično velikog grada (prometna povezanost, stručnjaci), te radna snaga iz ruralnog okoliša.2

Proizvodnja plastike odvijala se kroz dva procesa: proizvodnja PVC praha i proizvodnja plastičnih predmeta od spomenutog praha. Jugovinil je proizvodio PVC prah te je njime opskrbljivao i na taj način poticao iznimno veliki broj lokalnih industrija koje su proizvodile plastične predmete. Ovo je uključivalo tvornice u Vrgorcu, Zadru, Trilju, Gracu, Komiži i na Šolti. Od PVC-a proizvedenog u Jugovinilu radilo se sve: od dječjih igračaka do kućišta za ručne bombe i barki. Plaće u Jugovinilu su bile relativno visoke, bilo je novca za druge namjene te su se izgradili stanovi i društveni objekti.

Promjene u radu stigle su prekasno

Iako je tvornica Jugovinil proizvodila iznimno veliki broj različitih proizvoda, ona je gotovo uvijek bila u financijskim problemima, koji su na kraju doveli do njene propasti. Teško je dešifrirati točne uzroke ovoga, međutim čini se da se radilo o kombinaciji faktora: loše vodstvo i organizacija, prekasno prebacivanje na jeftiniju sirovinu, raspadanje tržišta u 90-ima, te rastuća ljutnja Kaštelana prema tvornici koja je zagađivala obalu. Iako su se neki dijelovi tvornice modernizirali kako bi bili ekološki prihvatljiviji, ove promjene došle su prekasno. Danas tvornica više ne radi te se na njenom mjestu planira izgraditi turistički objekt.

Kad smo probali posjetiti ostatke Jugovinila u nedjelju, čovjek na porti rekao je da se moramo vratiti radnim danom ujutro. Obišli smo je izvana, s tri strane, pokušavajući naći neku rupu ali nije bilo ni jedne. Zadnja slika koju sam imala na mobitelu od tog dana jest slika gradilišne ploče na kojoj piše Uklanjanje objekata na lokaciji ex Adriavinila d.o.o.

Hotel umjesto tvornice nije optimalno rješenje

Čini se da većina ljudi gleda na nestajanje Jugovinila kao na dobru stvar. No je li izgradnja hotela najbolji način da se ovaj prostor iskoristi? Ima li smisla planirati hotel s plažom na obali koja je potencijalno zagađena i koja je okružena drugim industrijskim pogonima? Koliko se ljudi može zaposliti u jednom hotelskom kompleksu? Ako ovisimo samo o turizmu, znači li to da ovisimo isklučivo o potrebama i mogućnostima ljudi iz drugih zemalja?
Jugovinil je propao ali ideja o proizvodnji ne treba nužno propasti. Kao što smo vidjeli, proizvodnja je u ovaj kraj donijela gospodarski razvoj i razne vrste poslova – od fizičkih do stručnih. Danas proizvodnja može biti drugačija i bolja od one prošle. S obzirom na energetsku krizu koja čeka svijet, može se u budućnosti, na primjer, proizvoditi energija od biomase (biljaka) na mjestu bivšeg Jugovinila. Zašto ne bismo reciklirali postojeću infrastrukturu kojom je ovaj prostor opremljen (struja, voda, prometnice, blizina velikog grada, radna snage, i sl.) za neku novu, ekološki održivu proizvodnju koja daje dodatnu vrijednost prostoru? Na primjer, spomenuta proizvodnja biomase zahtijevala bi polja biljaka koje se svakih par godina režu i skupljaju, ali koje mogu u fazi rasta činiti park. Sličan primjer, iako se ne radi o proizvodnji energije, već hrane, možemo vidjeti u parkovnom uređenju jednog fakulteta u Kini. Teren oko fakulteta jednom je bio poljoprivredno zemljište te ga danas fakultet koristi za uzgoj riže. Unutar zelenih i zlatnih polja riže, smještene su klupe i šetnice. Cijele godina biljke riže rastu dok se ne odradi žetva koja je postala studentska tradicija, te se paketi riže prodaju kao suveniri fakulteta.

Budućnost Jugovinila: nova proizvodnja uz turističku ponudu

Turizam je danas također drugačiji nego nekada. Mnogi ljudi koji putuju žele ne samo doći na plažu nego doživjeti pustolovinu, naučiti nešto i biti dio neke nove situacije. Širom svijeta neki industrijski pogoni iz prošlosti danas privlače turiste. Najpoznatiji primjer jest Zeche Zollverein – veliko bivše industrijsko područje i rudnik u Njemačkoj. Danas je očuvan sloj industrijske prošlosti  te su u bivšim tvorničkim prostorima uz nove pogone (elektrana za solarni pogon, solana) smješteni i turistički sadržaji (muzej, klizalište, bazen). Novi prostori kao fakultet dizajna i dvorana za predstave također su našli dom u velikim fleksibilnim prostorima bivše tvornice.

Jugovinil se na ovaj način vjerojatno ne može konzervirati jer je velikim dijelom srušen. Ali kada bi na njegovo mjesto došla nova proizvodnja, turizam bi, kao u primjeru Zollvereina, mogao biti dodatni sadržaj. Ovakvu budućnost predlaže jedan studentski projekt u kojem razni scenariji proizvodnje (solana, proizvodnja biomase, itd) prikazuju potencijal ovog prostora i njegove postojeće infrastrukture. Nova proizvodnja vjerojatno bi zapošljavala veliki broj ljudi svih profila (fizički radnici, stručnjaci, inženjeri, znanstvenici, biolozi, ekolozi itd.)

U projektu se na ideju izgradnje hotela gleda kritično, međutim, ako baš mora biti, hotel se može izgraditi kao dodatak novoj industriji. Ako je nova industrija Solana, kao u jednom prijedlogu projekta, onda turisti mogu posjećivati slane sobe, naučiti o proizvodnji soli, itd. Ovakav turizam daje originalno iskustvo koje je drugačije od boravaka na netaknutoj jadranskoj plaži ali je i bliskije duhu mjesta. Uz proizvodnju, u projektu se predlažu i neki sadržaji koji ne bi fizički mogli stati u prostor grada Splita – recimo hala za razne sportske aktivnosti itd.

Koristiti prošlost za bolju budućnost

Iz gornjih primjera vidljivo je da postoje mnoge moguće budućnosti terena bivšeg Jugovinila koje bi bile vrednije od samog hotela. Ispreplitanjem postojećih vrijednosti prostora s gospodarskim, društvenim i turističkim sadržajima koji nastaju s novom proizvodnjom, može se iz prošlosti upotrijebiti ono najbolje kako bi čitava sredina imala bolju budućnost.

Ovaj je članak nastao uz potporu Agencije za elektroničke medije, putem Javnog natječaja 6/14 Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.