Pročitaj film: Adelino odrastanje

 Pobjednički film Cannes Film Festivala u 2013. godini, Adelin život, doista je zaslužio svoju nagradu i popratne hvalospjeve. Te se godine po prvi put u povijesti nagrada Zlatna palma dodijelila i glavnim glumicama iz filma (inače se dodjeljuje samo redatelju). Tijekom prvih desetak minuta postaje jasno zašto je film toliko nahvaljen. Abdellatif Kechiche (redatelj, Tajna zrna) stvorio je trosatni intimni ep prema grafičkoj noveli Plava je najtoplija boja autorice Julie Maroh (slika 1.1), koji prikazuje ljubavnu odiseju mlade Adele (Adèle Exarchopoulos). Njoj je jasno da se cure obično zaljubljuju u dečke, no kad joj plavokosa studentica umjetnosti Emma (Léa Seydoux) slučajno stane na put, probude se dotad skrivene požude. Adele joj ne može odoljeti i traži njenu blizinu. Između te dvije mlade žene počinje se razvijati strastven ljubavni odnos. Ljubavne scene prikazane su vrlo eksplicitno i izazvale su skandalozne reakcije publike, no kada se obrati pažnja na cjelokupnu priču, one su element koji doprinosi prihvaćanju „nastranoga“ u gledateljima i opravdanje za emotivno putovanje glavnog lika.

Iako film ne sadrži klasičan zaplet, jer glavni lik ne prati određene ciljeve, ipak se iz antagonizma stvara dramska napetost. Dva suprotstavljena svijeta i dva različita pogleda na ljubav rade jedan protiv drugoga. Kako se redateljski pothvati direktno ističu da bi ih publika lakše uočila, time ovaj film postaje svojevrsni vodič za prepoznavanje metafora i simbola. Ovom filmskom analizom želim uputiti gledatelja na dijelove filma na koje posebno treba obratiti pažnju.

Adelin konfuzni karakter

Promatrajući Adelin lik, postaje odmah jasno da nema određeni cilj u životu. Nema nekih izvanrednih ambicija ili hobija osim da se prepušta hedonizmu. Spava dugo, jede puno i strastveno sudjeluje u seksualnom odnosu. Mnogima njezin lik djeluje naivno i nezrelo, besciljno luta iz veze u vezu i donosi uglavnom krive odluke. Ona ima samo jedan interes, postati učiteljica. Kad je netko upita zašto bi to htjela, njezin odgovor glasi „Zato jer me škola naučila nešto što me prijatelji i roditelji nisu“.
Unutar filma postoji obrazac koji objašnjava zašto se Adele nedefinirano ponaša. No, taj obrazac nije toliko očit gledateljima. Treba obratiti pažnju na scene koje se događaju u školi. Tekstovi koji se čitaju na satu obrađuju tematiku s kojom će se Adele suočiti u sljedećoj sceni. Primjerice, na samom početku filma profesor upita razred „Kad se razmijene pogledi, kada se križaju staze, kao što je kod ljubavi na prvi pogled, je li nešto više ili manje u tvom srcu?“. Na to pitanje jedan učenik odgovori da osjeća žaljenje, jer tu osobu nije upoznao. Upravo se to dogodi Adele kada prvi puta susretne Emmu. Odmah je očarana njenom pojavom, no kako su bile na ulici, u prolazu, nije postojala mogućnost da joj priđe. Sljedećih dana žali što se kontakt nije ostvario i pokušava je pronaći da bi se upoznale. To je obrazac Adelina ponašanja. Ona prati vanjske znakove koje ju vode kroz život. Ona vjeruje u sudbinu. Svaka odluka koju donese metaforički je prisutna u prijašnjoj sceni. Gledatelji lako ostvare empatiju prema Adele, no kada iznevjeri Emmu, rijetko koji gledatelj ostaje ravnodušan. Osuđuju njezinu odluku jer smatraju da je dobila sve što je poželjela. Zašto bi to htjela ugroziti? Odgovor je na to pitanje kompleksan, no kao što se u drugoj polovici filma uočava, strast je popustila u njihovoj vezi. Adele radi u predškolskom odgoju, a Emma pokušava postaviti svoju izložbu. Plamen koji je postojao na početku veze počinje se gasiti. Već dugo Adele nije dobila neku vrstu znaka da je na pravom putu, no kad jednu večer izađe na ples, otvori se mogućnost provjere da li još uvijek voli Emmu. Ona zapleše sa kolegom i spava s njim. Nakon toga zaključuje da još uvijek želi Emmu, no povrijeđena Emma prekine vezu i izbaci je iz kuće. U dugom vremenu nakon prekida gledatelji se uvjere da je Adele predana Emmi i da je voli iako su odvojene, no Emma je krenula dalje. Našla je novu partnericu i ljubav.

U filmu se pojavljuje više naznaka koje ukazuju na to da će njihova ljubav završiti. Među prvim znakovima jest prepričavanje misli Jean-Paula Sartra koji tvrdi da je „..tragedija neizbježna. Ona uključuje vječnost. Mehanizam suštine ljudske vrste“. Drugi znak uključuje samo značenje Adeleina imena, koje na arapskom znači pravda. Treći je znak u karakternim razlikama: Adele je fatalist, dok je Emma slobodna i neograničena.

Simbolična plava boja

Plava boja jako je izražena u filmu, pa je upadljivo kad nestane. Plava boja predstavlja harmoniju, vjernost, samopouzdanje, otuđenost, kreativnost i tugu. Sve te karakteristike opisuju Emmu (slika 1.2). Od početaka filma do trenutka kada Adele uoči Emmu, svijet u kojem se Adele kreće je u smeđim i narančastim tonovima (slika 1.3). Narančasta boja predstavlja zabavu, neuobičajenost, aktivnost, okus i aromu. No, kad upozna Emmu, Adelin život poprimi plavu boju. Odjeća prijatelja i prolaznika postane plava, njezina soba sadrži samo plave boje i zgrade dobiju plave zidove (slika 1.4). Adele oduševljenje plavom kosom projicira na vanjski svijet. Kasnije u vezi, kad se ugasi strast, svijet poprimi svoj prvotni izgled i Emma više nema plavu kosu, nego smeđu (slika 1.5). Iako Adele kroz cijelu drugu polovicu filma još uvijek nosi plavu odjeću, jer je privržena boji koja predstavlja Emmu, ne može spriječiti neizbježan kraj filma.

Naum redatelja

Gledajući Adelin život, prosječni gledatelj prihvaća da je film vjerno i realistično prikazao obrađenu tematiku. Posebno prihvaća način glume glavnih uloga kao potpuni realizam. No, kad se pažnja obrati na pojedine elemente unutar scene, opazi se da je svaki element koji pridonosi dojmu realnosti zapravo vrlo stiliziran i nerealističan. Većina filma sastoji se od krupnih kadrova lica likova, te makro snimaka usana, očiju, prstiju i hrane (slika 1.6). Time se posvećuje posebna pozornost detaljima na koje gledatelji u realnosti ne obraćaju pažnju. Također, kada se događa scena razgovora, pažnja je i dalje usmjerena na reakciju glavnog lika čak i nakon što je razgovor završio, tako da bi se za gledaoca jasno uhvatila emocija u kojoj se lik nalazi. Nadalje, film je na takav način stvoren, da bi mogao savršeno funkcionirati i kao nijemi film, jer dijalozi koji se odvijaju ne pridonose značajno razvoju priče.

Mimika i gestikuliranje, pogledi i dodiri u ovom slučaju neverbalno prenose puno više o samoj fabuli nego suvišni neinformativni razgovori. Ovaj film prije svega je ljubavni, a ne film o homoseksualnim ženama. Konstruiran je na način da se svatko može poistovjetiti i da izaziva empatiju kod gledatelja. Po nekim kriterijima, on je čak i propagandni film, koji gledatelje uvodi u svijet homoseksualaca i govori u korist njihove slobode izbora. Adele se nije izjasnila o svojoj seksualnoj orijentaciji, pa kroz nju svatko doživljava njezinu vezu sa Emmom kao izlet „u onaj svijet“. No, „taj svijet“ isti je kao i svaki drugi, kako se gledatelj može uvjeriti. Prepun nježnosti i strasti, prelijepih trenutaka kao i bolnih prekida. Redatelj je namjerno ostavio scene seksualnog odnosa duže nego što trebaju biti prikazane, kako bi gledatelj prošao emotivno putovanje zajedno s likovima, te odobri i prihvati njihov način postojanja. Sartreova izjava „Postojanje prethodi biti“ pokazuje kako Adele može birati svoje odluke, tko da bude i kako da postoji, no to povlači sa sobom i određene posljedice.

Kechiche ne slavi samo istospolnu ljubav nego i sam seksualni čin. Za uspješnost cijelog filma zaslužne su glavne glumice koje djeluju vrlo strastveno u svojim ulogama, držeći svoje emocije savršeno pod kontrolom. Adelin je život strastven, intenzivan, bolan, energičan, i prepun simboličkih razina, upravo onakav film koji ispunjava sva očekivanja.