Prljavi ples protiv predrasuda

Jako poznati film jako nepoznatog Emilea Ardolina (redatelj, Redovnice nastupaju) pod imenom Prljavi ples dosegao je kultni status i mnogi ga smatraju remek djelom. Kako je mnogo gledatelja odraslo s tim filmom, većina se kadrova urezala u njihovo pamćenje i citati su se ponavljali do besvijesti. No, kad taj isti film gledaju u zrelijoj dobi, odnikud se pojavi novi sloj razumijevanja štiva i cijeli film poprimi kompletno drugačije značenje.

Scenaristica Eleanor Bergstein (Let me be) u scenarij je unijela osobno iskustvo ljetovanja u turističkom kampu. Obitelj Houseman želi provesti ljeto u jednom takvom kampu. Tamo se njihova mlađa kćer Frances (Jennifer Grey) zaljubljuje u instruktora plesa Johnnyja Castlea (Patrick Swayze). Naravno, to ne odgovara ni obitelji ni poslodavcu i sve se sile ujedine kako bi zaljubljeni par odvojili. Cijeli je film baziran na plesnim točkama, no nije mjuzikl. Vrlo zabavna glazba i opušteni stil daju filmu posebnu atmosferu, koja se teško zaboravlja. Jedan od glavnih aduta filma jest redateljeva odluka da u film uključi zajedničke scene Frances i Johnnyja, koje su se snimale tijekom proba, dok su glumci improvizirali scene i imali puno opušteniju atmosferu. Filmskom analizom ukazao bih na taj skriveni sloj koji se nalazi u filmu, a koji gledatelji najčešće zanemare jer su okupirani zabavnijim dijelovima filma.

Predrasude su glavna tema filma

Iako se na prvi pogled čini da se radnja filma Prljavi ples odvija oko glavnog para a-la Romeo i Julija, glavna su tema filma zapravo predrasude. Jedna od tih predrasuda uključuje i shvaćanje samog filma. Naime, nakon Flashdancea (Adrian Lyne, 1983.) i Groznice subotnje večeri (Sylvester Stallone, 1983.), gledatelji glazbenih filmova prihvatili su stav da su ti filmovi namijenjeni samo zabavi te da je njihova svrha imati zanimljiv soundtrack i da je ljubavna priča glavni dio filma, koji uz to obavezno mora završiti pozitivno. No, Prljavi ples nije takav film. On ima zabavnih dijelova, no radnja se zapravo vrti oko emancipacije glavnog lika, odnosno Frances. Ona se nalazi u svijetu u kojem ništa nije tako kako se čini. Turistički kamp nudi zabavu i dobru atmosferu, no unutar njega zaposlenici se osjećaju mizerno, a konobari, studenti s Yalea, imaju konflikt s instruktorima plesa i radionica. Uz to se likovi s dobrim reputacijama ponašaju suprotno svojoj reputaciji, a likovi koji na prvi pogled izgledaju kao marginalci istinski su dobri ljudi. Štoviše, zanimljivo je ukazati i na razlog zbog kojeg je obitelj Houseman u tom kampu: ne jer je njezin otac uspješan doktor, nego jer je vlasniku spasio život i on ga je iz zahvalnosti pozvao u kamp.

Najveće predrasude u filmu doživljava Johnny. Nameću mu reputaciju srcolomca i zavodnika, odgovornost za trudnoću svoje prijateljice i da je kriminalac koji krade novčanike gostiju, a sve zato što se oblači u crno i ne ponaša u skladu s ostalim osobljem koji dolaze s fakulteta. Ugledni konobar Robbie (Max Cantor) drži se vrlo visoko, no iskorištava kćerke bogatih posjetitelja kampa, upravo onako kako mu je vlasnik naredio. Također, Francesin otac, koji je u suštini liberalan i miroljubiv, prestane vjerovati u Frances nakon što mu je lagala gdje je potrošila novac koji je posudila. Penny (Cynthia Rhodes), bliska Johnnyjeva prijateljica, koju svi povezuju s Johnnyjem i vjeruju da su njih dvoje u ljubavnoj vezi, bivša je članica Rockettesa, plesnog ansambla kojem je naglasak na perfekcionizmu u pokretu, ima jako velik ugled i bogata je iskustvom, no ona se zapravo osjeća jadno i jedva preživljava iz mjeseca u mjesec. Kad zatrudni, ona nema novca za abortus, no Frances joj pripomogne.

I Frances je dio ogromne predrasude jer je svi nepravedno zovu Baby, zbog toga što djeluje krhko i nevino, no ona želi studirati ekonomiju u nerazvijenim zemljama, i želi plesati prljavi ples, laže svom ocu za veće dobro i do kraja filma postaje najdosljednija osoba, jer se držala svojih uvjerenja i nije imala nikakvih osobnih interesa, te je svima koji je okružuju na neki način pomogla.

Skriveni simboli

Kroz film se provlače skriveni simboli koji daju cjelini veću dubinu. Johnny i Frances nose odjeću u skladu s njihovim imidžem. Johnny je uvijek u crnom, a Frances je uvijek u bijelom (slika 1.1). U trenucima kad se kod zaljubljenog para rasplamti strast u pozadini se nalazi žarko crveno svijetlo koje se projicira na obrise njihovih tijela (slika 1.2). Broj kolibe obitelji Houseman je 5, Pennyjina koliba ima isti broj, a registracija na Johnnyevu autu je 2201, a zbroj tih brojeva je 5 (slika 1.3). Broj 5 namjerno se provlači kroz film jer ukazuje na to da je Prljavi ples redateljev peti film koji je u Hollywoodu stvorio. Svaka pjesma pažljivo je izabrana jer se nadovezuje na trenutak u sceni, kao npr. scena u kojoj se Johnny pojavi s Penny u prostoriji gdje zaposlenici tulumare. Čuje se pjesma Do you love me grupe The Contours i, kad se u pjesmi pojavi stih Watch me now, Johnny počne preuzimati podij. I stihovi I can do the mashed potato/I can do the twist/but Baby tell me/do you like it like this?, direktno se odnose na Frances, koju zovu Baby, te je ona toliko očarana plesom da ga želi naučiti. Plakat dokumentarnog filma Slash of the knife god (1955., slika 2.1) visi na zidu u Pennyjinoj kolibi. S razlogom je tamo obješen jer radnja dokumentarca obuhvaća bol koju žene trpe za muškarce koje vole, upravo ono što Penny prolazi, te sam naslov daje do znanja da će abortus biti bolan i stravičan trenutak. Knjiga koju Robbie čita i fanatično primjenjuje na svoju osobnost zove se The Fountainhead spisateljice Ayn Rand (slika 2.2), a koja govori o individualcu koji se žrtvuje za svoje ideje. Rand je stvarala svog savršenog muškarca koji preslikava njena uvjerenja gdje individualnost prevladava kolektiv. No, dok Robbie taj stav nasilno provodi, Frances ga prirodno sadrži u karakteru i provodi bez opterećenja, te nikog ne ozlijedi u procesu. Frances utjelovljuje misao koja je svim likovima na jeziku, a to je da se izbore za svoja prava i da to učine na svoj svojstven način, te da u procesu pomognu svima kojima je potrebna pomoć. Kako je Frances glavna junakinja priče, u zadnjoj sceni joj napokon uspije korak u plesnoj koreografiji, gdje je Johnny diže u zrak i ona tijelom simbolizira pticu u letu. Ona postaje ta slobodna ptica, taj simbol za uspjeh i emancipaciju kojee je stekla svojim trudom i humanim činom.

Drugačiji od drugih plesnih filmova

Najveća razlika, prisutna u cijelom filmu, jest ta da Prljavi ples prikazuje ples gdje su parovi spojeni tijelima. Do tada je praksa bila uobičajena da plesači svoj ples sami izvode na podiju. Tu se obraćala pozornost na koreografiju i na kutove snimanja kako bi svaki plesni korak najviše došao do izražaja, kao u Groznici subotnje večeri. No, u ovom filmu redatelj ne mari za plesnim koracima, njemu je bitnije uhvatiti izraz lica tokom plesa, on želi uhvatiti esenciju užitka, što je i poanta scene gdje Frances nepozvano dođe u dvoranu za zaposlenike snimana bliskim kadrovima (slika 2.3). Na svakom plesaču primijeti se zadovoljni izraz lica i njihovi pokreti nisu perfektni, već opušteni i šašavi, jer improviziraju u tom trenutku, a vodi ih ritam muzike. Ta opuštenost i pozitivna energija prenose se i na gledatelja, kojeg motiviraju da oponaša te plesne korake. Unutar samog filma spominju da je Prljavi ples drugačiji od ostalih plesova, time i od ostalih plesnih filmova. Johnny uči Frances da plesni koraci nisu dovoljni, treba se osjećati muzika. Također, njih dvoje plešu jako strastven ples u Johnnyjevoj kolibi, gdje su osjećaji glavna vodilja, koji ih zanesu i time počnu voditi ljubav. Uz to, film se zove Prljavi ples kako bi sugerirao da se znojna tijela trljaju strastveno jedno uz drugo, te da su pravila i uštimane koreografije samo sporedna stvar. Taj je ples slobodan i neumjeren, erotičan i vezan za nekomercijalnu glazbu, što je čista suprotnost ostalih plesnih filmova tog vremena.

Iako film ima nekoliko grešaka, kao što je u uvodu u film naracija iz Francesing gledišta, koja opisuje obitelj kako ide u turistički kamp, ujedno i zadnji put da se naracija dogodila u filmu, opet je film izvanredno ostvaren. Fantastični i veseli glumci, te slojevita priča i energičan soundtrack uz vještu redateljsku viziju, čine ovaj film bezvremenskim klasikom.