Prigovori i pohvale Maloj Floramye

Devedeset godina nakon praizvedbe i petnaest godina nakon posljednjeg uprizorenja ponovno je prikazana slika splitskog društva u vremenu prije, tijekom i nakon Prvog svjetskog rata, zabilježena notama velikog skladatelja Ive Tjardovića u Maloj Floramye, koja je, 3. prosinca u splitskom HNK, ponovno oživjela u režiji Gorana Golovka i pod ravnanjem maestra Harija Zlodre.

Kako je balet ukrao 1. čin

Operetu prožimaju glazba, pjesma, gluma, likovne umjetnosti, ali i ples. Ipak, glazba i dalje ostaje jedan od primarnih aspekata, dok ples operetu obogaćuje, ali nikako ne bi trebao dominirati. Intervencija baletnog ansambla HNK u prvom činu svakako je bila nužna, zbog brojnih članova zbora koji još uvijek nisu stekli prirodnost na sceni u smislu pokreta. No, nakon odličnog nastupa zbora u operi Turandot na ovogodišnjem Splitskom ljetu, u pjevačkom i scenskom segmentu, kondicija pjevača ponovno se rasula. Dikcija im je opet na niskoj razini te se nije moglo razumjeti što pjevaju, a unatoč brojnosti pjevača u prvom činu slabo ih se i čulo, možda i zbog zahtjevnog skakutanja u karnevalskoj koloni. Tu im je baletni ansambl trebao pomoći u stvaranju karnevalskog ugođaja, a Jasna Frankić Brkljačić koreografijom podebljati feštu pod maskama. Međutim, scenski je to bilo izvedeno tako što su baletani stavljeni u prvi plan, zbor se sakrio iza njih, a jedva da smo mogli vidjeti protagoniste, mladi ljubavni par Mirka i Floramye. Još gora situacija dogodila se na samom kraju operete kada je plesački duo u zadnjem broju pokrio prvo mladi ljubavni par, a zatim onaj stariji, šjor Bepa i Miss Eveline Beautyflower.

Solidan orkestar

Orkestar, pod palicom Harija Zlodre, bio je na solidnoj razini, a ostatak glazbene ekipe kvalitetom izvedbe varirao je od uloge do uloge. Antonija Teskera u naslovnoj ulozi interpretativno je smisleno i lijepo otpjevala jednu od najljepših i najpopularnijih arija Male Floramye, Daleko m'e biser mora. Međutim, njezin pretjerani vibrato u nekim drugim arijama i duetima nije bio na razini prethodno navedenog primjera. Također, u govorenim dijelovima više je pjevušila, nego što je govorila. U ulozi njenog dragog, studenta Mirka, Bože Jurić Pešić bolje se snašao. Lijepim tonom pjevao je i govorio.

Ahilova peta šjor Bepa

Goran Marković kao Šjor Bepo Pegula, jedan od publici najdražih likova u ovoj opereti, bio je komičan, ali karikiran i pjevački slabo potkovan. Glumački iznimno zahtjevna uloga u ovom slučaju iznesena je na uštrb glazbenog, tj. pjevačkog umijeća. Šjora Danu i Filu utjelovili su glumački i pjevački solidno Vinko Maroević i Zlatko Aurelio Kokeza, koji su pokušali izvući što više uz kolegu koji ipak nije pjevač. Ovaj iznimno talentirani glumac koji je simpatije publike pobrao na kazališnim daskama, ali i pred kamerama, ušao je u ulogu detaljno i s jasnom vizijom chaplinovskog, buržujskog šjora, više nalik klaunu, kojeg i danas možemo prepoznati u društvenim krugovima grada. Međutim, manjkavost kod glazbenog dijela pojačala je neverbalnu komunikaciju lika, koja je bez sigurnosti pjevačkih dijelova dovela do karikature. Šjor Bepo je više sličio klaunu, nego živoj osobi. Glumac je glumac, a pjevač je pjevač. Dok bi scenski pjevači trebali ovladati i glumačkim sposobnostima, za glumce nije nužan obratni slučaj. Ipak, ako u opereti egzistira tako snažan i sveprisutan lik, poput šjor Bepa, osoba koja će mu udahnuti novi život svakako bi trebala imati pjevačke sposobnosti na zavidnoj razini. Ukratko: neupitno je da Marković ima sluha. Međutim, opsegom glasa i interpretativnim sposobnostima nije bio u stanju iznijeti glazbene dijelove, što je pri dodijeli uloge trebalo odmah biti jasno. Nedostaci se odnose na jačinu njegova glasa, a svoju ahilovu petu pokušao je prikriti recitativnim načinom pjevanja te izraženom mimikom lica imajući fraziranje na umu, ali ne i u izvedbi. Da bilo kojeg skladatalja pitate što mu je važnije u glazbeno-scenskom djelu, gluma ili pjevanje i sviranje, sigurno bi se većina odlučila žrtvovati glumu u svrhu višeg glazbenog cijlja. Navedeni propusti nisu smetali i publici, koja je Markovića nagradila najvećim pljeskom.

Petronila i Miss Eveline Beautyflower


Odličnu interpretaciju Šjore Petronile ostvarila je Elizabeta Tudor Gančević, dok je Cynthia Hansell Bakić bila na glumačkoj, ali ne i na pjevačkoj razini kao Miss Eveline Beautyflower. Mješavini jezika kojima je trebala govoriti i pjevati nedostajalo je, doduše, razgovjetnosti, ali ipak nije joj bilo ni sasvim jednostavno uz bok Gorana Markovića, jer je nesrazmjer njihovih glasova i vokalnih sposobnosti naročito u duetima došao do izražaja.

Bijeli kovitlac maškara

Kostimografija i scenografija trebali su također predstaviti Malu Floramye u izvornoj ideji. Scenografija Zvonimira Mihanovića i Vesne Režić u prvom činu smjestila nas je na splitsku obalu uz naznake brodica, pazara i šetnice/Rive, kojoj su arhaični ambijent narušili moderni lampioni. Scenografija 2. i 3. čina bila je na razini zadatka i vjerno nas je smjestila u ratnu bolnicu te na jedan od simbola Splita, koji se održao i danas kao jedan od najljepših pogleda na grad. U 1. činu opere zakazala je i kostimografija. Umjesto veselog i šarenog karnevala serviran je prozračan i bijeli kovitlac maškara. Zanimljiva rješenja krojeva prikladnije bi, vjerujem, bilo vidjeti u više uzoraka i boja. Ovako je scena podsjećala na bijeli balet, a sukadno prethodnoj opaski, ponovno su se pobrkali lončići tko je što u opereti. Kostimi bolničarki i vojnika bili su tipični, dok je posebno lijep ugođaj kostimograf Marin Radovniković postigao odijevnim predmetima u 3. činu, koji prizivaju modu 20-ih godina.

Unatoč spomenutim prigovorima, Mala Floramye simbol je Splita, koji svakako vrijedi pogledati i poslušati. Povijesni kontekst operete arhiv je jednog vremena zarobljen u lokacijama, likovima i glazbi, a njihova bezvremenost i suvremenost uvijek nas iznova razveseli i očara. Klapska pisma i dalje se čuje u kalama, a danas i na pozornicama, kao i na radijskim stanicama. I dalje možemo prepoznati naše susjede i sugrađane u obrisima Tijardovićevih likova, kao i probleme splitskog društva koji, unatoč drugačijem kontekstu, u samoj srži ostaju isti.