Poslije jebanja nema kajanja
Uđe, tromo se gegajući, zadovoljno protrljavši mješinu poslije obilatog ručka. Upitno me pogleda onim svojim telećim pogledom. - Što je ovo? pokažem mu papirić. Što bi ovo trebalo značiti?
Pola pet pokazuju kazaljke na ručnom satu koji mi je poklonio muž za petu godišnjicu braka. Poklonio mi je i ovu svoju prljavu odjeću koju sad moram razvrstavati i preokretati. Svinja! Sto puta sam mu rekla da šarena ide u košaru, a donje rublje, bijele čarape, bijele majice kratkih rukava u plastičnu posudu! Kao da djetetu govorim. Srećom nemamo djece jer i ovo jedno mi je previše.
Što tek sve nalazim u džepovima... Od vizit-karti poslovnih partnera, raznoraznih dipl., mag., doc., dr., mr. i ostalih sr., vrha strelice za pikado, paketića žvaka, izlizanog novčića za sreću, maramice s izvezenim inicijalima njegove mamice do raznoraznog pisaćeg pribora... Uopće se ne bih iznenadila kad bih mu jednoga dana iz džepova izvukla praćku i sličice nogometaša. Jednom sam u stražnjem džepu hlača nabasala na rastopljenu čokoladu. Na prvi pogled izgledala je kao govno, ali srećom, bila je to samo čokolada s lješnjacima. Svinja i gotovo!
Još dvadestetak minuta do pet sati... Zašto kada nešto tako željno iščekujemo vrijeme tako sporo prolazi?! A kad konačno dočekamo taj trenutak, proleti u trenu?! Zašto? Zašto tako mora biti? Umjesto da uživam, ja se ovdje moram nervirati s Karlovim smećem. Drugi put neka si sam pere svoju robu, ja više sigurno neću. Svi oni nauče kad im prigusti. Može je i svojoj mamici odnijeti, briga me. Lijepo će mu je izglačati i uštirkati. Mala mamina maza. Lijepo će mu i juhicu skuhati, domaću, ne onu iz vrećice, ne, ne, ne daj Bože... Za njenog sinčića samo najbolje...
Tu je neki papirić, u desnom džepu traperica. Poslije jebanja nema kajanja isprintano je crnim slovima. Opet neke njegove gluposti.
- Karlo! Dolazi u WC ! (Stanka.) Ma briga me što je na televiziji, dolazi smjesta!
Uđe, tromo se gegajući, zadovoljno protrljavši mješinu poslije obilatog ručka. Upitno me pogleda onim svojim telećim pogledom.
- Što je ovo? pokažem mu papirić. Što bi ovo trebalo značiti?
- A to... Pa to mi je zadatak s onog tečaja na koji idem, pričao sam ti o tome...
- Karlo, o čemu baljezgaš? Što se danas varanje zove tečajem?! Je li ti to mene zavitlavaš? Misliš da sam glupa, ha?
- Ma ne, ne, sve si krivo shvatila... To mi je profesorica dala zadatak...
- Spavaš s profesoricom? Profesoricom čega? Seksualnog odgoja?!
- Idem na tečaj kreativnog pisanja. Tu pišemo priče. Svatko je dobio jednu poslovicu ili uzrečicu na temelju koje je trebao napisati priču...
- Što sve nećeš izmisliti samo kako bi se izvukao! Kao onda kada si rekao da ideš na poslovni izlet pa si otišao dva dana s prijateljima opijat se i žderat!
Na mom je srebrnom satu petnaest minuta do pet. Moram se požuriti. Sva sreća da sam se unaprijed okupala i oprala kosu. Prokleta pedikerka nije radila danas. Ma nema veze, neće ni primijetiti... Samo se još moram našminkati i spremna sam.
- Ma, Ema, ne izmišljam, kad ti kažem!!!
- Da, da, svakako, ti si ovako osoba od povjerenja... Dok se ja ovdje ubijam od posla ti se naokolo skitaš i provodiš u krevetu tko zna koje drolje! Ja tako nešto tebi ne bih nikad napravila! Ne bih nikada iznevjerila našu ljubav! završim teatralno.
Još samo deset minuta. Moram se požuriti. Idem u Matka na ševu bez kajanja. Zašto bih se i kajala kad mi je lijepo?
Ivan Katičić rođen je 21. lipnja 1990. u Splitu, gdje i pohađa Ekonomski fakultet; a živi u Omišu. Bavi se džudom, košarkom i planinarenjem... Puuuno čita jer onome tko čita nikada nije dosadno, kaže I. Welsh. Piše kratke priče koje su mu i objavljene na internetskim portalima Književnost uživo, prozaonline.com; te u eČasopisima.