Pismo
Slobodan čovjek ne nosi kišobran, može sebi priuštiti da bude mokar, može se skinuti bos i šetati po lokvama jer slobodan čovjek ne mora stići tamo gdje je biti mokar neprimjereno, slobodan čovjek ne misli što će netko reći zato što gacka.
Kiša opet pere jutro. Kapci su mi teški, udovi umorni. Život je sranje. Imala sam tek toliko sreće da sanjam. Sanjala sam crvene makove kako plešu oko mojih bosih nogu. Škakljali su me i ja sam se smijala sretna. Sretna…
Nedostaješ mi, nedostaju mi tvoje ironije, tvoje komične predrasude i smijeh.
Sjećam se naših pijanih večeri, teturanja u proljetna jutra kada smo satima išli kući jer smo spašavali svakog puža s ceste vraćajući ga u travu da se ne nađe pod koracima jutarnjih prolaznika. Bili smo tako ponosni jer sprečavamo genocid nad tim malim bićima i to je možda bilo najhumanije što smo ikada radili. Sad tek imam toliko volje da ih za vlažnih dana preskačem. Nisam ubojica, a nisam ni spasitelj. Živim u svom vlastitom čistilištu.
I sad gledam kroz prozor i razmišljam… Znaš, upravo sam shvatila da sam prestala biti slobodna onog trenutka kada sam počela bježati od kiše. Slobodan čovjek ne nosi kišobran, može sebi priuštiti da bude mokar, može se skinuti bos i šetati po lokvama jer slobodan čovjek ne mora stići tamo gdje je biti mokar neprimjereno, slobodan čovjek ne misli što će netko reći zato što gacka. Slobodan čovjek može voljeti kišu….
Jednom si mi pričao da se osjećaš ljubičasto. Smijala sam se, tebi sam se uvijek voljela smijati, i rekla sam ti da se ja osjećam plavo. Znam, odgovorio si, ti si ova plava u mojoj ljubičastoj. Voljela bih znati u kojoj si sad boji i ima li moje u njoj. Iako, kad malo bolje razmislim, u meni više nema boja…
Dani su mi isprazni. Ljudi su hladni. Razmišljam i sanjam u tišini. O tome nikome ne pričam. O tome nitko ne želi slušati.
Tko zna, možda više ni ti….
Jer godine mijenjaju ljude. Između nas ih se izbrojilo mnogo. Obično se vide na licu. Te ne znače ništa. Bojim se onih što su urezane tamo gdje se ne vide.
Kako bi sad izgledale naše priče? Bi li uopće bile naše?
Otišao si i to je bilo u redu. Čovjek mora ići naprijed i na nekom raskršću pronaći samo svoj put ostavljajući iza sebe sve. I lijepo, i ružno. Uz kufer ponijeti samo uspomene, poput nekog dnevnika u glavi koji se mijenja kod svakog novog listanja činjenicom da nam umom upravlja nova svijest. Je li te promijenila?
Sačuvat ću te kakvog te pamtim.
I tako….
Valjda je došlo vrijeme kad se za pisanje pisama treba imati što reći. Ja nemam, ja sam te se samo sjetila…
Željka Žitković-Banić rođena je 1974. u Splitu. U školi kreativnog pisanja od samog je početka. Radovi su joj objavljeni u nekoliko zbornika i na književnim internetskim stranicama. Na natječaju za kratku humorističnu priču bila je među prvih deset te joj je priča uvrštena u zbornik Od smijeha do smijeha.