Kolekcionari
On šuti, daje ti prljavi ručnik, briše sjedalo vlažnom maramicom. Svježe je ošišan. Ima novu košulju, ispeglanu. On ne zna peglati.
Ostavila ti je poruku na stolu u kuhinji.
Ljubavi polako se pakiraj jer ti neće sve stati. Trebao bi uzeti veću torbu. Kada si legao stigla ti je poruka. Nisam te htjela ometati. Imaš u ladici kekse od zobi, ponesi za put. Vidimo se u srijedu. Piši mi na mob. Pusa.
Tvoja nova žena ti je ostavila upute za život. U ladici su keksi od zobi! Kasniš. Nemaš u kući sat s kazaljkama, k vragu i mobiteli. Kopaš po jakni. Kasniš dvadeset minuta, zaboravio si uključiti alarm. Dao si za to sranje dvije plaće, a nisi aktivirao mail. Za onu eleganciju na stolu otišle su još tri, a ostao je uključen od jučer. Imaš 12 poruka, ali nemaš vremena. Moraš promijeniti šifru! Sjedaš u auto. Vrati se! Zaboravio si dječje sjedalice. Bilo bi ti lakše da ih držiš u autu, blizancima je tek četiri godine. Misliš da će oni nestati ako ti skrivaš sjedalice u garaži? Ti si njihov otac! Stavljaš ručnik preko kožnih sjedala. Toma će povratiti po njima za pola sata. Nećeš stići do praonice prije posla.
Čekaju te u hodniku, pospani. Prsti su im išarani flomasterima. Poljubi svoju djecu! Dobio si poruku. Gledaš futrolu mobitela, ima duboku ogrebotinu. Vito se prošli tjedan igrao s njom. Nisi kupio novu. Ne možeš sad otvoriti, kasniš. Mirni su, znaju da ne smiju ništa dirati. Uhvatio si zeleni val. Ti si Superman!
*
Šutiš, majko. Znaš da za razgovor treba dvoje, a ti si sama. Nije se šalio kad je rekao da voli tišinu. On je kolekcionar tišine. Osjećaš kako ti grč lovi dno kralježnice, pa rebra i penje se pod bradu. To se tvoja šutnja okreće na lijevi bok, na onaj koji te boli. Nasloni se na ogradu jer će te noge izdati ako se ne pomakneš. Ovdje si vodila blizance u šetnju, dok je sve bilo glasno, dok si se smijala. Da, to si bila ti! Pišeš mu. Jesi stigao po njih? On kasni, odgovorit će ti za 6 minuta. Čekaj!
Da. Zar si mislila da će potrošiti više od dva slova na tebe. Sada bi trebala sjesti na zid, nisi jela od jutra. Tvoja djeca trebaju majku koja ih može dignuti u naručje. Ti jedva sebe nosiš. Buka u tebi glasna je kao vlak, prelijeva ti se po utrobi. Osjećaš vrućinu između očiju. Saberi se, ne možeš takva dočekati djecu. Plači kad oni zaspu!
*
On šuti, daje ti prljavi ručnik, briše sjedalo vlažnom maramicom. Svježe je ošišan. Ima novu košulju, ispeglanu. On ne zna peglati. Šuti, budi mirna i šuti! Djeca ti se vješaju po nogama. Što čekaš? On neće reći ništa, uzmi djecu, okreni se i otiđi. Da, maknuo je njihov jastuk iz auta. Uzmi djecu i otiđi! Toma želi da ga podigneš. Smrdi na juhu. Ljubi te u obraz. Vito se okreće i viče - Bok tataaa. On je upalio auto i odlazi. Vučeš dijete za ruku, vučeš za sobom cijeli vagon boli. Budi tiho, na ulici si, ne možeš vrištati. Odvedi svoju djecu kući. Danas je sunčano.
*
Otključavaš vrata, Toma ti spava na ramenu. Mračno je, ostavljaš dijete na kauču i dižeš rolete, otvaraš sve prozore. Misliš da će biti dobro ako napraviš propuh, da će zrak izgristi čudovište u tvojim plućima? Vito pali televiziju, stišće gumenog klauna za nos, on se smije. Umij djecu! Sam se presvukao i sjedi na tepihu. Tipka po mobitelu. Umoran je, odnesi ga u sobu. Skupljaš tenisice, jedna fali. Vadiš je ispod fotelje, izvlačiš i Tomin crtež. Obitelj, četiri duguljaste figure. Zaboravio ti je nacrtati usta. Sjediš na podu i gledaš u svoju glavu bez usta. Dobivaš poruku. Puziš do mobitela. Nema me dva tjedna. Grčiš u ruci Tominu tenisicu. Vlak ti presijeca kičmu. Tvoja je šutnja iluzija. Sada možeš vrištati, ali tiho, tvoji anđeli spavaju.
Ana Car rođena je u Splitu jednog snježnog dana. Dalo se naslutiti da ništa neće biti uobičajeno s tom djevojčicom. I nije bilo. Još uvijek nije. Beskrajno zahvalna nebesima na tome, ona traga za čarolijom, za riječima i zvukovima, za zakonima koji nas zidaju i ruše, po kojima dolazimo i odlazimo, po kojima jesmo.